Ovaj detalj mogao bi objasniti kamo ide Bliski istok.

Ponekad… nije najvažnije tko je napadnut. Nego… tko nije.

Pogledajte ovu kartu.

Iran je slao poruke prema državama u kojima vidi prijetnju ili američku vojnu prisutnost.

Ali dvije zemlje posebno upadaju u oči.

Turska i Sirija.

Zašto?

Jer Teheran vrlo dobro zna da s njihova teritorija nije izveden napad na Iran.

Sirija je pritom na vrijeme uklonila strane vojne baze sa svog teritorija i jasno pokazala da želi odluke o vlastitoj sigurnosti ponovno donositi sama.

To otvara jedno zanimljivo pitanje.

Možda se današnji Bliski istok više ne dijeli na sunite i šijite.

Možda se sve više dijeli na države koje žele očuvati vlastiti suverenitet i one koje su postale dio šire geopolitičke igre.

Ako je točno da Washington postupno mijenja svoju strategiju i pritom se sve više udaljava od dosadašnje politike prema Izraelu…

onda cilj možda više nije beskonačni rat.

Nego stvaranje novog regionalnog poretka u kojem će se odluke ponovno vraćati državama, a ne oružanim skupinama.

Sirija se postupno vraća kao država.

Turska širi svoj politički i gospodarski utjecaj.

Zaljevske zemlje ubrzano ulažu u međusobno povezivanje.

Otvaraju se novi energetski koridori, prometni pravci i gospodarski projekti.

Možda zato prava priča nije samo Iran.

Možda je prava priča ono što nastaje nakon njega.

Jer velike geopolitičke promjene rijetko završavaju samo promjenom granica.

One gotovo uvijek stvaraju potpuno novi poredak na kojem će počivati sljedećih nekoliko desetljeća.