Iran i internalizacija dvojbene američke vojne prisutnosti

Nema potrebe ponovno ulaziti u razloge sukoba između Irana i Sjedinjenih Država koji traje od Iranske revolucije 1979. godine.

Taj je sukob Washington tijekom desetljeća vodio kroz različite strategije, od Carterove doktrine iz 1980., preko „dvostrukog obuzdavanja“, pa sve do pokušaja promjene režima.

Sve su te strategije u osnovi počivale na ideji obuzdavanja i okruživanja Irana. Jedan od glavnih instrumenata tog okruživanja bila je američka vojna prisutnost oko iranskih granica.

Ali upravo tu pojavljuje se jedno važno strateško pitanje.

Iran kopneno graniči sa šest nearapskih država: Turskom, Armenijom, Azerbajdžanom, Turkmenistanom, Afganistanom i Pakistanom. Njihove zajedničke granice s Iranom duge su približno 4.259 kilometara gotovo tri puta više od iranske kopnene granice s Irakom, jedine kopnene granice Irana s arapskim svijetom.

Zašto onda u tih šest nearapskih država nema američkih vojnih baza, osim u Turskoj?

Turska – američka prisutnost, ali turska odluka

U Turskoj postoje Incirlik, američka vojna prisutnost u Izmiru i radarsko postrojenje Kürecik. Međutim, tu prisutnost nije moguće odvojiti od turskog članstva u NATO-u, koje prethodi Iranskoj revoluciji gotovo tri desetljeća.

Još je važnije da američka vojna prisutnost u Turskoj nije otvoreno i izravno uključena u sukob s Iranom.

Turska također nastoji ne biti uvučena u rat s Iranom, unatoč brojnim razlikama između Ankare i Teherana od regionalne politike i odnosa sa SAD-om do pitanja Armenije i Azerbajdžana. Istodobno postoje područja u kojima se njihovi interesi podudaraju, od odnosa prema Izraelu do protivljenja kurdskom separatizmu.

SAD vojno surađuje i s Armenijom, sigurnosno s Pakistanom, a vojno i s Azerbajdžanom.

Ali zašto teritoriji tih država nisu korišteni za napade na Iran?

Može se odgovoriti da postoji velika razlika između „vojne suradnje“ i postojanja stranih vojnih baza. To je točno. Ali strateška vrijednost tih zemalja za potencijalno okruživanje Irana iznimno je velika.

Zato pitanje ostaje:

Je li razlog u većoj samostalnosti njihova političkog odlučivanja?

Zašto se Iran napada s arapskog prostora?

Azerbajdžan, Turkmenistan, Pakistan i Afganistan imaju iznimno važan geografski položaj prema Iranu. Neke iranske vojne baze i nuklearna postrojenja čak su bliže tim državama nego pojedinim arapskim zemljama.

Tabriz, primjerice, sa svojom zrakoplovnom bazom udaljen je manje od tisuću kilometara od Incirlika. U Turskoj se nalazi i infrastruktura izravno povezana s NATO-om, poput radara Kürecik.

Ali ovdje postoji važna razlika.

Incirlik je tursko postrojenje.

Bilateralni sporazum sa Sjedinjenim Državama ostavlja bazu pod turskim, a ne američkim suverenitetom. To je vrlo važna činjenica kada se Incirlik uspoređuje s američkom vojnom prisutnošću u pojedinim arapskim državama.

Incirlik je korišten tijekom američkih operacija protiv Iraka, kao i tijekom rata u Afganistanu.

Zašto onda nije korišten protiv Irana?

Zato što turski interes to ne dopušta, dok je u prethodnim slučajevima Ankara procijenila drukčije.

Tu se pokazuje razlika koju stvaraju nacionalni interes i suverenitet političkog odlučivanja.

Afganistan i Irak – dva potpuno različita primjera

Afganistan ima oko 921 kilometar zajedničke granice s Iranom.

Amerikanci su okupirali Afganistan i ondje uspostavili vlast, slično kao u Iraku. Ali Afganistanci su nastavili borbu sve dok se SAD nije povukao, i to na način koji je snažno pogodio američki međunarodni položaj.

U Iraku je situacija drukčija.

Američka vojna prisutnost ondje se ukorijenila, a američka težina u iračkom političkom odlučivanju i dalje je velika.

Zašto?

Može se odgovoriti da Perzijski zaljev ima posebnu važnost u američkoj strategiji. To je točno.

Ali nisu li nearapske države oko Irana također strateški iznimno važne?

Šest država oko Irana

Turska predstavlja jugoistočno krilo NATO-a, dijeli crnomorski prostor s Rusijom, izlazi prema istočnom Mediteranu i Bliskom istoku te je važan energetski koridor prema Europi.

Azerbajdžan izravno graniči s Iranom, dijeli s njim Kaspijsko more i geografski je povezan s Turskom. Njegovi energetski resursi važni su Europi i Izraelu. Bio je i važna američka logistička točka tijekom rata u Afganistanu, dok je Washington sudjelovao u razvoju energetskog pravca Baku–Tbilisi–Ceyhan.

Pakistan ima oko 900 kilometara granice s Iranom i nalazi se na njegovu jugoistočnom krilu. Posebnu stratešku važnost daje mu Beludžistan i obala Makran, nasuprot prostoru Hormuškog tjesnaca.

Afganistan se od američkog povlačenja 2021. nalazi izvan američke strateške kontrole.

Turkmenistan ima približno 1.148 kilometara granice s Iranom, ogromne rezerve plina i izlaz na Kaspijsko more, ali inzistira na neutralnosti prema sukobu s Iranom.

Armenija ima manju stratešku težinu od ostalih pet država, ali održava posebno bliske odnose s Iranom.

Što ako američke baze više ne pružaju sigurnost?

Davanje prednosti „sigurnosti režima“ pred sigurnošću društva i države dovodi do smanjivanja samostalnosti političkog odlučivanja.

Na to upozoravaju i rasprave unutar samih američkih strateških krugova.

U studiji The Limitations of Hard Power in Iran iz lipnja 2026. upozorava se na problem američkih regionalnih saveznika koji ne žele postati kolateralne žrtve sukoba.

Iskustvo iz 2019., kada je Iran napao postrojenja Aramca, a SAD nije vojno odgovorio, izazvalo je snažan šok u Saudijskoj Arabiji.

Sada se ponovno pojavljuje ista dilema: može li partnerstvo sa Sjedinjenim Državama povećati opasnost od iranskog napada, dok istodobno nema jamstva da će Washington odgovoriti kada njegovi partneri budu napadnuti?

Ako se takva percepcija proširi, rezultat bi mogao biti ograničavanje američkog prava korištenja vojnih baza.

Tradicionalni američki saveznici mogli bi početi tražiti dodatna osiguranja, približavanjem Rusiji i Kini ili sklapanjem vlastitih sporazuma s Iranom koji bi jamčili njihovu sigurnost, čak i ako bi to bilo na štetu američkih interesa i utjecaja.

Postavlja se pitanje: razmatra li se takva mogućnost u arapskim centrima odlučivanja ili će se nastaviti po starom?

Baza ne mora značiti gubitak suvereniteta

Postojanje američkih baza ne mora automatski značiti podčinjavanje američkim odlukama.

Turska je možda najbolji primjer.

Godine 2003. turski parlament odbio je dopustiti američkim snagama da preko turskog teritorija otvore sjevernu frontu protiv Iraka.

Azerbajdžan je, unatoč bliskim odnosima sa SAD-om i Izraelom te složenim povijesnim odnosima s Iranom, također bio oprezan prema mogućnosti trajnih američkih baza, nastojeći sačuvati prostor za samostalnu vanjsku politiku.

Svaka država ima pravo surađivati s drugim državama kako bi zaštitila vlastitu sigurnost.

Ali ne mora svaka vojna suradnja završiti stranom vojnom bazom.

A čak i kada je postojanje takve baze potrebno, to ne znači da strana država mora dobiti slobodu da s nje djeluje kako želi.

Moraju postojati ograničenja, jasna pravila i jasno definirana korist za državu domaćina.

Turska ima američku vojnu prisutnost, ali ona nije korištena u iranskom sukobu. Pakistan je u različitim razdobljima ograničavao način korištenja svojeg teritorija. Azerbajdžan je krajnje oprezno pristupao pitanju stranih baza, dok ih je Turkmenistan otvoreno odbijao.

Ključno pitanje

Problem se možda nalazi upravo u „internalizaciji“ (internalization) američkih ciljeva u vanjskoj politici pojedinih država regije.

Kada država počne američke strateške ciljeve doživljavati kao vlastite, a sigurnost političkog sustava stavi ispred sigurnosti društva i države, posljedice takve politike mogu postati vrlo skupe.

I zato na kraju ostaje jednostavno pitanje:

Ako postojanje stranih vojnih baza počne privlačiti napade i opasnost prema zemlji u kojoj se nalaze, kakva je onda korist od njihova postojanja?

To je pitanje o kojem treba raspravljati bez emocija.