Erdoğan i Pezeškijan nakon summita: Turska i Iran imaju razlike, ali postoji nešto što traje duže od njih

Prizor Recepa Tayyipa Erdoğana i iranskog predsjednika Masouda Pezeškijana nakon summita Šangajske organizacije za suradnju možda na prvi pogled izgleda kao još jedna diplomatska fotografija.

Ali iza nje stoji mnogo dublja priča.

U trenutku kada se Bliski istok ponovno preslaguje, stvaraju novi sigurnosni i politički formati, a regionalne sile pokušavaju pronaći svoje mjesto između Washingtona, Moskve i Pekinga, odnos Turske i Irana ostaje jedna od najzanimljivijih konstanti regije.

Iran i Turska dvije su velike regionalne države s duboko ukorijenjenim državnim tradicijama i civilizacijama koje su tijekom stoljeća snažno utjecale jedna na drugu.

Njihovi odnosi nikada nisu bili jednostavni.

Bilo je ratova, suparništva, različitih savezništava i razdoblja u kojima su Ankara i Teheran imali potpuno suprotne interese. Pa ipak, dvije države uspjele su izgraditi odnos u kojem političko natjecanje uglavnom nije prelazilo granicu nakon koje bi susjed postao otvoreni neprijatelj.

To je posebno zanimljivo danas.

Razlike postoje i nisu male

Ankara i Teheran nemaju iste interese u Siriji. Nemaju uvijek iste poglede na Irak, Južni Kavkaz niti na raspored regionalne moći.

Turska je članica NATO-a, dok je Iran posljednjih godina dodatno produbio svoje strateške odnose s Rusijom i Kinom.

Turska istodobno razvija vlastitu regionalnu politiku koja ne mora nužno odgovarati ni Washingtonu, ni Moskvi, ni Pekingu, a svakako ne mora uvijek odgovarati Teheranu.

Upravo zato odnos Turske i Irana ne treba romantizirati.

To nije savez bez sukoba interesa.

Ali upravo tu počinje njegov zanimljiviji dio.

Ankara i Teheran mogu se ozbiljno razilaziti, pa čak i natjecati za utjecaj, a da pritom ne zatvore vrata političkoj i gospodarskoj suradnji.

To je obrazac koji se ponavlja desetljećima.

Šangajska organizacija daje cijeloj priči dodatnu dimenziju

Susret Erdoğana i Pezeškijana dolazi u trenutku kada se i šira međunarodna arhitektura mijenja.

Iran je punopravna članica Šangajske organizacije za suradnju, dok Turska već godinama razvija odnose s organizacijom kao partner u dijalogu.

Za Ankaru približavanje strukturama poput SCO-a ne mora značiti napuštanje Zapada. Turska pokušava voditi politiku u kojoj članstvo u NATO-u ne isključuje razvoj odnosa s Kinom, Rusijom, Iranom i državama srednje Azije.

Upravo u takvom svijetu odnos s Iranom dobiva dodatnu težinu.

Za Tursku Iran nije samo susjed. Riječ je o velikoj regionalnoj državi s kojom dijeli dugu granicu, energetske, trgovačke i sigurnosne interese.

Za Iran je Turska istodobno jedno od najvažnijih regionalnih gospodarstava i važan politički i trgovački kanal prema vanjskom svijetu.

Zbog toga ni Ankara ni Teheran nemaju ozbiljan strateški interes pretvoriti drugu stranu u trajnog neprijatelja.

Geografija je jača od dnevne politike

Vlade se mijenjaju. Regionalni savezi nastaju i nestaju. Odnosi velikih sila prema Bliskom istoku također se mijenjaju.

Ali Iran i Turska ostaju susjedi.

Upravo je geografija jedan od razloga zbog kojih dvije države moraju razvijati mehanizme suradnje čak i onda kada se njihove politike razilaze.

To ne znači da će nestati njihovo regionalno suparništvo.

Naprotiv, ono će vjerojatno nastaviti postojati.

Ali postoji velika razlika između suparništva i neprijateljstva.

Tursko-iranski odnos pokazuje da dvije regionalne sile mogu istodobno konkurirati jedna drugoj i surađivati kada procijene da im je to u zajedničkom interesu.

Zato ova fotografija ipak nešto govori

Erdoğan i Pezeškijan nakon summita.

Lijep i znakovit prizor, ali ne zato što bi dokazivao da su Turska i Iran odjednom postali saveznici bez međusobnih razlika.

Upravo suprotno.

Njegova je simbolika zanimljiva zato što te razlike postoje.

Dvije države imaju vlastite ambicije, vlastite interese i vlastite vizije Bliskog istoka. Ponekad se njihove politike podudaraju, a ponekad ozbiljno razilaze.

Ali obje strane očito razumiju jednu jednostavnu geopolitičku činjenicu:

njihovi dugoročni interesi nisu u otvorenom međusobnom sukobu.

U vremenu u kojem se regija ponovno dijeli, a stare ravnoteže nestaju, to nije mala stvar.

Turska i Iran ne moraju uvijek stajati na istoj strani.

Ne moraju se slagati oko Sirije, Kavkaza ili drugih regionalnih pitanja.

Ali više stoljeća zajedničke povijesti naučilo ih je nečemu što mnoge države Bliskog istoka tek trebaju naučiti:

možete biti suparnici, a da ne postanete neprijatelji.

Možda je upravo to najvažnija poruka ovog susreta.

Jer Ankara i Teheran dobro znaju koliko bi obje države koštalo kada bi njihovo povijesno suparništvo jednoga dana pretvorile u otvoreno neprijateljstvo.

BI360 Analiza