Katar između Washingtona i Teherana: Što se doista krije iza Arakčijeve poruke?

Posjet katarskog premijera i ministra vanjskih poslova šeika Mohammeda bin Abdulrahmana Al Thanija Teheranu na prvi pogled djeluje kao još jedan pokušaj smirivanja napetosti između Irana i Sjedinjenih Američkih Država.

Ali iza zatvorenih vrata razgovaralo se o nečemu mnogo konkretnijem.

O Hormuškom tjesnacu, privremenom plovnom koridoru, uklanjanju mina i uvjetima pod kojima bi se Iran i Amerika ponovno mogli vratiti za pregovarački stol.

Nakon sastanka iranski ministar vanjskih poslova Abbas Arakči poslao je jasnu poruku Washingtonu:

„Vraćanje diplomacije na pravi put nije nemoguće. Ali Amerika mora shvatiti jednu jednostavnu činjenicu: pritisak ne daje rezultate.“

Drugim riječima, Iran nije zatvorio vrata pregovorima.

Samo je poručio da kroz ta vrata neće ući kao poražena strana.

Tri posrednika u samo nekoliko dana

Katarski premijer nije jedini visoki dužnosnik koji je posljednjih dana stigao u Teheran.

Prvo je došao načelnik pakistanske vojske Asim Munir. Zatim omanski ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi. Nakon njih stigao je i katarski premijer.

To nije slučajnost.

Pakistan, Oman i Katar pokušavaju pronaći formulu koja bi omogućila smirivanje američko-iranskog sukoba bez toga da jedna strana mora javno priznati poraz.

Pakistan ima sigurnosnu i vojnu težinu.

Oman već desetljećima održava diskretne kanale između Washingtona i Teherana.

Katar, s druge strane, istodobno ima otvorena vrata u Bijeloj kući i dobre odnose s Iranom.

Upravo zato Doha danas pokušava povezati ono što se na prvi pogled čini nespojivim: američki zahtjev za slobodnom plovidbom Hormuškim tjesnacem i iranski zahtjev za ukidanjem blokade, ublažavanjem sankcija i odmrzavanjem imovine.

Prava tema sastanka bio je Hormuz

Ovaj sastanak nije se vrtio samo oko uobičajenih diplomatskih fraza o miru, stabilnosti i smanjivanju napetosti.

Razgovaralo se o mogućem privremenom plovnom koridoru kroz Hormuški tjesnac i zajedničkom projektu uklanjanja mina.

To je trenutačno srce čitave američko-iranske krize.

Amerika raspolaže golemom gospodarskom i vojnom moći. Iran, međutim, drži jednu od najvažnijih svjetskih pomorskih arterija.

Kroz Hormuški tjesnac u normalnim okolnostima prolazi približno petina svjetske trgovine naftom.

Svaki ozbiljniji poremećaj na tom prostoru ne pogađa samo Iran ili Ameriku. Pogađa cijelo svjetsko tržište, podiže cijene energenata i povećava pritisak na sve države Perzijskog zaljeva.

Tu se nalazi glavna iranska pregovaračka poluga.

Washington može pritiskati iransko gospodarstvo sankcijama i pomorskom blokadom.

Ali Teheran može povećavati cijenu tog pritiska kroz Hormuz.

Katar ne posreduje samo zbog mira

Katar se ne uključuje samo zato što želi graditi imidž uspješnog međunarodnog posrednika.

Njegovi interesi mnogo su dublji.

Katar je jedan od najvećih svjetskih izvoznika ukapljenog prirodnog plina. Njegov gospodarski sustav izravno ovisi o sigurnoj plovidbi Perzijskim zaljevom.

Istodobno se na katarskom teritoriju nalazi najveća američka vojna baza u regiji, dok Doha s Teheranom dijeli golemo plinsko polje.

Katar zato ne može dopustiti da bude prisiljen birati između Amerike i Irana.

Njegov je interes spriječiti rat, otvoriti pomorske pravce i istodobno sačuvati odnose s obje strane.

Zato Doha pokušava složiti sporazum korak po korak.

Prvo ograničeno otvaranje Hormuza.

Zatim uklanjanje mina i sigurnosna jamstva.

Nakon toga ublažavanje blokade i gospodarskog pritiska.

Tek na kraju povratak ozbiljnim američko-iranskim pregovorima.

Tko će napraviti prvi korak?

Problem je, međutim, što ni Washington ni Teheran ne žele prvi popustiti.

Amerika smatra da će snažan gospodarski pritisak prisiliti Iran da prihvati pregovore pod nepovoljnijim uvjetima.

Iran smatra da bi povratkom za stol bez prethodnog američkog ustupka samo dokazao da je pritisak uspio.

Washington zato govori:

Prvo pokažite da ste spremni na ozbiljne pregovore, a zatim možemo razgovarati o popuštanju pritiska.

Teheran odgovara:

Prvo ukinite dio pritiska i pokažite da se vašim obećanjima može vjerovati, a zatim ćemo razgovarati.

I upravo između ta dva stava Katar pokušava pronaći prostor za dogovor.

Zašto je Arakčijeva poruka važna?

Kada Arakči kaže da „pritisak ne daje rezultate“, on ne govori da pregovora neće biti.

On određuje uvjete pod kojima Iran želi ući u te pregovore.

Poruka Washingtonu glasi:

Ako želite otvoriti Hormuz i vratiti Iran za pregovarački stol, morat ćete ponuditi nešto konkretno. Samo prijetnje, sankcije i blokada neće biti dovoljne.

Ali ta je poruka istodobno namijenjena i iranskoj javnosti.

Teheran želi pokazati da se ne povlači pod američkim pritiskom, nego da Katar, Oman i Pakistan dolaze u Iran tražiti kompromis.

To je politički iznimno važno.

Jer u ovakvim pregovorima nije dovoljno postići dogovor.

Svaka ga strana mora moći predstaviti svojoj javnosti kao pobjedu.

Iran ne odbacuje diplomaciju, pokušava joj odrediti cijenu

Ovaj sastanak još nije donio konačan sporazum.

Ali je pokazao da se iza oštrih izjava već intenzivno traži izlaz.

Iran želi iskoristiti Hormuz kako bi dobio ublažavanje blokade, sankcija i pristup zamrznutoj imovini.

Amerika želi ponovno uspostaviti slobodnu plovidbu, ali bez dojma da je popustila pred iranskim pritiskom.

Katar pokušava pronaći rješenje u kojem će obje strane dobiti dovoljno da se povuku korak unatrag, a da nijedna ne izgleda poraženo.

Zato je Arakčijeva rečenica mnogo važnija nego što izgleda.

Iran nije rekao da ne želi pregovore.

Rekao je da se neće vratiti za stol pod američkim uvjetima i s nožem gospodarskog pritiska pod grlom.

Vrata diplomacije ostala su otvorena.

Sada se pregovara samo o tome tko će kroz njih prvi zakoračiti i što će morati ostaviti ispred njih.