Američki rat sankcijama protiv Irana: Tko će prvi popustiti?

Nakon što nije uspio srušiti iranski politički sustav unutarnjim nemirima, a vojnom kampanjom ostvariti odlučujući rezultat, Donald Trump ponovno poseže za najstarijim američkim oružjem: gospodarskim gušenjem.

Ali ovaj put cilj nisu samo iranska nafta, banke i kompanije.

Washington pokušava zatvoriti i sve kanale koje je Iran tijekom gotovo pola stoljeća izgradio kako bi zaobilazio sankcije: paravan-tvrtke, posrednike, neslužbene mjenjačnice, alternativne valute i brodove takozvane flote u sjeni.

Trump, drugim riječima, pokušava američke sankcije pretvoriti u globalnu blokadu. Poruka je jasna: svaka država koja nastavi gospodarski surađivati s Iranom mogla bi se i sama naći pod američkim udarom.

Međutim, upravo tu počinje najveći problem Washingtona.

Iran je ranjen, ali nije nespreman

Iransko gospodarstvo nesumnjivo se nalazi pod golemim pritiskom. Nacionalna valuta snažno je oslabila, cijene hrane dramatično su porasle, inflacija je visoka, a pad prihoda od nafte mogao bi vlasti prisiliti na smanjenje subvencija ili dodatno tiskanje novca.

Ali Iran nije država koja se prvi put susreće sa sankcijama.

Gotovo pola stoljeća gradio je gospodarstvo prilagođeno životu pod blokadom. Njegov vanjski dug iznimno je nizak, strana ulaganja već su toliko ograničena da ih nove sankcije teško mogu dodatno uništiti, dok velikim dijelom gospodarstva upravljaju država i poludržavne institucije.

Iran istodobno proizvodi između 75 i 80 posto hrane koja mu je potrebna. Razvio je mreže posrednika, alternativne kopnene i pomorske trgovačke pravce te sustave plaćanja koji smanjuju ovisnost o američkom dolaru.

Drugim riječima, sankcije mogu dodatno osiromašiti stanovništvo, povećati inflaciju i ozbiljno otežati svakodnevni život. Ali nanošenje gospodarske štete nije isto što i rušenje političkog sustava.

Upravo je to razlika koju Washington često zanemaruje.

Najveći problem nije u Teheranu, nego u Pekingu

Središnja točka cijele američke strategije nije Iran, nego Kina.

Kina je najvažniji iranski gospodarski partner i kupac najvećeg dijela njegove nafte. Kada se službenoj trgovini dodaju neprijavljeni tokovi, posrednici i neovisne rafinerije, kineski udio u iranskoj vanjskoj trgovini postaje još veći.

Trump zato mora odlučiti koliko je daleko spreman ići protiv kineskih banaka, kompanija i rafinerija.

Ako američki pritisak ostane ograničen, Iran će nastaviti prodavati naftu preko posrednika, manjih kompanija, flote u sjeni i transakcija u kineskim juanima.

Ako Washington krene mnogo snažnije, rat sankcijama protiv Irana mogao bi prerasti u novi gospodarski sukob s Kinom.

Peking može privremeno smanjiti kupnju iranske nafte kako bi ublažio američki pritisak. Međutim, potpuno napuštanje Irana ugrozilo bi kineski kredibilitet među državama koje računaju na Peking kao protutežu Washingtonu.

Iran za Kinu nije važan samo zbog nafte. On je važna karika kineske strateške mreže u središtu Bliskog istoka.

Zato će Kina možda ponuditi ograničene ustupke Trumpu, ali je teško očekivati da će potpuno zatvoriti gospodarske kanale prema Iranu.

Sankcije imaju cijenu i za njihove tvorce

Svako dodatno zaoštravanje oko Irana i Hormuškog tjesnaca povećava cijene nafte, prijevoza i osiguranja.

A Hormuški tjesnac nije samo iranski problem. Njime prolazi približno petina svjetske trgovine naftom i naftnim derivatima. Svaki ozbiljniji poremećaj osjeti se u svjetskoj trgovini, opskrbnim lancima, troškovima proizvodnje i cijenama hrane.

Trump želi gospodarski iscrpiti Iran, ali pritom riskira rast cijena i inflacije u vlastitoj zemlji.

Što pritisak na Iran bude snažniji, veća je mogućnost iranskog odgovora kojim bi Teheran pokušao povećati troškove transporta i osiguranja u Zaljevu. Time bi se dio tereta sankcija postupno vratio prema državama koje ih provode.

To je paradoks cijele američke strategije: Washington pokušava zatvoriti iransko gospodarstvo, ali bi pritom mogao dodatno opteretiti već ranjivo svjetsko gospodarstvo.

Sankcije mogu oslabiti Iran, ali mogu li ga slomiti?

Sankcije će Iranu nanijeti ozbiljnu

Američki rat sankcijama protiv Irana: Trump udara snažno, ali najveći problem nije Teheran nego Peking

Nakon što pokušaji rušenja iranskog političkog sustava unutarnjim nemirima nisu donijeli očekivani rezultat, a vojni napadi nisu proizveli odlučujuću promjenu, Donald Trump ponovno poseže za najstarijim američkim oružjem: gospodarskim gušenjem.

Ali ovaj put cilj nisu samo iranska nafta, banke i kompanije.

Washington pokušava zatvoriti i sve kanale koje je Iran tijekom gotovo pola stoljeća izgradio kako bi zaobilazio sankcije: posrednike, paravan-tvrtke, neslužbene mjenjačnice, alternativne valute i približno stotinu brodova takozvane flote u sjeni.

Trump zapravo pokušava američke sankcije pretvoriti u globalnu blokadu. Poruka je jasna: svaka država, banka ili kompanija koja nastavi poslovati s Iranom mogla bi se i sama naći pod američkim udarom.

Međutim, upravo tu počinje najveći problem Washingtona.

Iran je gospodarski ozbiljno pogođen

Ne treba uljepšavati stvarnost. Iransko gospodarstvo trpi snažan pritisak ratova, unutarnje nestabilnosti i desetljeća sankcija.

Vrijednost nacionalne valute dramatično je pala, inflacija je visoka, cijene hrane snažno su porasle, a smanjenje prihoda od nafte moglo bi vlasti prisiliti na ukidanje dijela subvencija ili dodatno tiskanje novca.

Obje mogućnosti nose politički rizik. Ukidanje subvencija izravno udara na životni standard stanovništva, dok tiskanje novca dodatno povećava inflaciju i slabi kupovnu moć.

Sankcije, dakle, mogu nanijeti veliku štetu Iranu. Ali nanošenje gospodarske štete nije isto što i rušenje političkog sustava.

Iran nije država koja se prvi put suočava s blokadom

Američke sankcije protiv Irana traju još od 1979. godine. Teheran je tijekom gotovo pola stoljeća razvio gospodarstvo prilagođeno životu pod stalnim pritiskom.

Vanjski dug Irana iznimno je nizak. Strana ulaganja već su toliko ograničena da njihovo dodatno smanjivanje teško može izazvati potpuno novu krizu. Velikim dijelom gospodarstva upravljaju država i poludržavne institucije, što vlastima omogućuje veću kontrolu nad resursima.

Iran istodobno proizvodi između 75 i 80 posto hrane koja mu je potrebna. To ne znači da je zaštićen od inflacije i nestašica, ali znači da ga je znatno teže potpuno slomiti prekidom vanjskih opskrbnih pravaca.

Teheran je također razvio golemu mrežu posrednika, alternativne kopnene i pomorske rute, neslužbene financijske kanale te trgovinu u juanima, zlatu i digitalnim valutama.

Zbog toga sankcije mogu usporiti iransko gospodarstvo, povećati troškove i osiromašiti stanovništvo, ali njihova sposobnost da prisile državu na kapitulaciju ostaje upitna.

Najveća prepreka Trumpovu planu nalazi se u Kini

Središte cijele američke strategije nije samo Teheran nego Peking.

Kina je najvažniji iranski gospodarski partner i glavni kupac njegove nafte. Velik dio trgovine odvija se preko posrednika, manjih kompanija, neovisnih rafinerija i kanala koje je teško potpuno pratiti.

Trump se zato nalazi pred neugodnim izborom.

Ako pritisak na kineske banke i kompanije ostane ograničen, Iran će nastaviti prodavati naftu, možda uz veće popuste i više troškove, ali neće ostati bez ključnih prihoda.

Ako Washington odluči snažno kazniti velike kineske financijske institucije, gospodarski rat protiv Irana mogao bi prerasti u mnogo širi sukob sa samom Kinom.

Peking može privremeno smanjiti uvoz iranske nafte kako bi ublažio američki pritisak. Međutim, potpuno napuštanje Irana nanijelo bi štetu kineskom diplomatskom kredibilitetu i oslabilo važnu kariku njegove strateške mreže na Bliskom istoku.

Iran za Kinu nije samo izvor energije. On je i geopolitički partner te važna točka na prostoru između Perzijskog zaljeva, središnje Azije i Bliskog istoka.

Hormuški tjesnac može sankcije pretvoriti u globalni problem

Svako dodatno zaoštravanje oko Irana i Hormuškog tjesnaca povećava cijene nafte, prijevoza i osiguranja.

Tim pravcem prolazi približno petina svjetske trgovine naftom. Svaki ozbiljniji poremećaj zato ne pogađa samo Iran nego i europska te azijska gospodarstva, međunarodne opskrbne lance i američke potrošače.

Ako cijene energenata snažno porastu, povećat će se troškovi proizvodnje, transporta i hrane. Inflacija bi se tada mogla vratiti kao politički problem upravo u državama koje bi trebale provoditi američku strategiju.

Što svjetsko gospodarstvo bude više plaćalo cijenu blokade Irana, to će biti manja spremnost američkih saveznika da dosljedno slijede Trumpa.

Zaljevske države također nemaju interes pretvoriti svoju regiju u trajno gospodarsko i vojno bojište. Iranske prijetnje odmazdom dodatno smanjuju njihovu spremnost da sudjeluju u potpunoj blokadi Teherana.

Trumpov paradoks

Trump želi smanjiti iranske prihode od nafte, presjeći financijske kanale i izazvati toliko snažan unutarnji pritisak da Teheran bude prisiljen prihvatiti američke uvjete.

Ali što je pritisak veći, veća je i vjerojatnost da će Iran ubrzati razvoj vlastitih financijskih, vojnih i tehnoloških alternativa te se još snažnije povezati s Kinom i drugim državama izvan zapadnoga sustava.

Drugim riječima, ista politika koja treba izolirati Iran mogla bi dodatno ubrzati njegovo udaljavanje od dolara i zapadnih institucija.

S druge strane, ako sankcije ne budu dovoljno snažne, Iran će ih ponovno pretvoriti u skup, ali podnošljiv oblik dugotrajnog pritiska.

Mogu li sankcije uspjeti?

Ako je cilj američkih sankcija smanjiti iranske prihode, oslabiti valutu, otežati trgovinu i povećati nezadovoljstvo stanovništva, tada one mogu biti učinkovite.

Ako je njihov stvarni cilj srušiti iranski politički sustav ili prisiliti Teheran na potpunu kapitulaciju, izgledi su mnogo slabiji.

Iran je ozbiljno ranjen, ali nije gospodarski bespomoćan. Ima gotovo pola stoljeća iskustva sa sankcijama, relativno visoku prehrambenu samodostatnost, nizak vanjski dug, alternativne trgovinske kanale i potporu Kine kao ključnog kupca nafte.

Trump također nema neograničeno vrijeme. Mora paziti da rat sankcijama protiv Irana ne izazove rast cijena energenata i inflacije u samim Sjedinjenim Državama, ne oslabi američke saveznike i ne preraste u otvoreni gospodarski obračun s Pekingom.

Zato se ovaj sukob sve manje svodi na pitanje može li Washington nanijeti štetu Iranu. Može, i već je nanosi.

Pravo pitanje glasi: može li Iran izdržati američki pritisak dulje nego što Trump može izdržati njegove globalne gospodarske i političke posljedice?

Na kraju će odlučiti izdržljivost.

Tko će prvi popustiti?