Novi regionalni savez dobiva šire obrise: Egipat i Sirija ulaze u središte nove jednadžbe

Približavanje Turske i Egipta više se ne zaustavlja na trgovini. Dok Kairo razmatra priključenje obrambenom sporazumu Turske, Saudijske Arabije i Pakistana, obnova Sirije mogla bi postati jedna od glavnih točaka njihove regionalne suradnje. Za Izrael bi nastanak takvog sustava značio suočavanje s državama koje sve samostalnije oblikuju vlastitu sigurnosnu politiku.

Na Bliskom istoku oblikuje se nova regionalna jednadžba, a Egipat i Sirija mogli bi zauzeti njezino središnje mjesto.

Izraelski list Maariv piše o približavanju Kaira i Ankare koje bi s vremenom moglo prerasti u veliko gospodarsko i strateško partnerstvo. Istodobno se sve otvorenije govori o mogućnosti da se Egipat priključi „Sporazumu iz Meke“, zajedničkom obrambenom okviru koji su početkom kolovoza potpisale Turska, Saudijska Arabija i Pakistan.

Međutim, ovdje nije riječ samo o gospodarskoj suradnji Turske i Egipta niti o obrambenom sporazumu nekoliko država.

U tu jednadžbu ulazi još jedan iznimno važan čimbenik,Sirija.

Od suparništva do strateškog približavanja

Odnosi Turske i Egipta godinama su bili opterećeni političkim i regionalnim nesuglasicama. Dvije države nalazile su se na različitim stranama u nekoliko regionalnih kriza, osobito u Libiji i istočnom Sredozemlju.

Danas je slika znatno drukčija.

Ankara i Kairo uspostavili su Vijeće za stratešku suradnju na visokoj razini, proširili politički dijalog i potpisali memorandume u područjima obrane, trgovine, ulaganja, poljoprivrede, zdravstva i socijalne zaštite.

Prema zajedničkoj deklaraciji objavljenoj nakon sastanka predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i Abdela Fattaha al-Sisija u veljači 2026. godine, međusobna trgovinska razmjena približila se vrijednosti od devet milijardi dolara. Dvije zemlje postavile su cilj da je do 2028. povećaju na 15 milijardi dolara. (presidency.eg⁠)

To pokazuje da normalizacija više nije ograničena na diplomatske susrete. Odnosi postupno dobivaju gospodarsku, obrambenu i institucionalnu strukturu koja bi ih mogla pretvoriti u dugoročno strateško partnerstvo.

Sporazum iz Meke mijenja regionalnu sigurnosnu sliku

Turska, Saudijska Arabija i Pakistan potpisali su 7. kolovoza 2026. Zajednički obrambeni sporazum iz Meke.

Njegova najvažnija odredba glasi da će se oružani napad na jednu od država potpisnica smatrati napadom na sve tri. Sporazum također predviđa proširenje obrambene suradnje i jačanje zajedničkog odvraćanja. (iletisim.gov.tr⁠, mofa.gov.pk⁠, my.gov.sa⁠)

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan usporedio je načelo uzajamne obrane s člankom 5. Sjevernoatlantskog ugovora, naglašavajući pritom da sporazum nije usmjeren protiv Irana niti bilo koje druge unaprijed određene države.

Najavljeno je i stvaranje političkih i vojnih mehanizama za koordinaciju, uključujući redovite sastanke ministara vanjskih poslova, ministara obrane i vojnih zapovjednika. Predviđena je suradnja u vojnim vježbama, obavještajnom radu, kibernetičkoj obrani, bespilotnim sustavima, elektroničkom ratovanju i obrambenoj industriji. (reuters.com⁠, reuters.com⁠)

Svaka od triju država u sporazum unosi različitu vrstu moći:

* Turska jednu od najvećih vojski NATO-a i brzo rastuću obrambenu industriju * Pakistan veliku vojsku, strateški položaj i nuklearni kapacitet * Saudijska Arabija financijsku snagu, energetski utjecaj i političku težinu u arapskom i islamskom svijetu

Sporazum zato nije samo simbolična politička deklaracija. Njegova stvarna važnost ovisit će o tome hoće li tri države izgraditi učinkovite zajedničke zapovjedne, logističke i sigurnosne mehanizme.

Egipat razmatra priključenje

Turska je javno potvrdila da je obrambeni okvir otvoren za proširenje te je Egipat naveden kao jedna od država koje bi mu se u budućnosti mogle priključiti.

Prema informacijama objavljenima sredinom kolovoza, Kairo razmatra pravna i ustavna pitanja koja bi trebalo riješiti prije eventualnog pristupanja. Egipat već održava bliske odnose sa svim trima potpisnicama te sudjeluje u bilateralnim vojnim vježbama sa Saudijskom Arabijom i Turskom. (thenationalnews.com⁠)

Priključenje Egipta znatno bi promijenilo težinu sporazuma.

Egipat raspolaže najvećom arapskom vojskom, kontrolira Sueski kanal i zauzima ključan položaj između istočnog Sredozemlja, Crvenog mora, sjeverne Afrike i Arapskog poluotoka.

Njegovo članstvo povezalo bi turski vojnoindustrijski kapacitet, saudijsku financijsku moć i pakistansku stratešku težinu s najvažnijom arapskom državom sjeverne Afrike.

Ipak, Kairo će morati pažljivo procijeniti posljedice. Egipat održava mirovni sporazum s Izraelom, surađuje sa Sjedinjenim Državama i nastoji sačuvati vlastitu diplomatsku autonomiju. Zato eventualno priključenje ne bi nužno značilo svrstavanje u savez usmjeren protiv određene države.

Zašto Sirija postaje ključna?

Prava strateška važnost novih odnosa postaje vidljiva kada se u jednadžbu uključi Sirija.

Turska je danas jedan od najutjecajnijih vanjskih aktera u procesu obnove sirijske države. Ankara otvoreno podupire teritorijalno jedinstvo Sirije, obnovu njezinih državnih institucija i uspostavljanje jedinstvene vojne zapovjedne strukture.

Nakon raspuštanja SDF-a kao samostalne vojne sile i početka integracije njegovih pripadnika u sirijsku vojsku, Turska je taj potez pozdravila kao doprinos jedinstvu zemlje. Ankara istodobno obećava potporu obnovi Sirije i objedinjavanju njezinih vojnih struktura pod državnom vlašću. (reuters.com⁠)

Predsjednici Erdoğan i Ahmed al-Šaraa u srpnju su razgovarali o produbljivanju bilateralne suradnje. Erdoğan je pritom naglasio da je udaljavanje Sirije od regionalnih sukoba ključno za njezinu obnovu i oporavak. (bypass.iletisim.gov.tr⁠)

Ali Turska nije jedina država koja Siriju promatra kroz pitanje regionalnog poretka.

Egipat i Turska u svojoj su zajedničkoj deklaraciji potvrdili potporu sirijskom suverenitetu, jedinstvu, stabilnosti i teritorijalnoj cjelovitosti. Posebno su naglasili potrebu obnove zemlje, jačanja sposobnosti državnih institucija i uključivoga političkog procesa pod sirijskim vodstvom. (presidency.eg⁠)

To pokazuje da Ankara i Kairo, unatoč mogućim razlikama u pojedinostima, postupno razvijaju zajednički okvir za pristup Siriji: očuvanje jedinstvene države, sprječavanje njezina raspada i obnova središnjih institucija.

Četiri države, četiri različita interesa

Ako se ti procesi spoje, svaka država u novu regionalnu jednadžbu ulazi s vlastitim interesima.

Turska želi stabilnu i jedinstvenu Siriju koja neće predstavljati sigurnosnu prijetnju njezinoj južnoj granici. Također želi očuvati svoj politički, gospodarski i vojni utjecaj u procesu sirijske obnove.

Egipat želi spriječiti daljnje slabljenje arapskih država i očuvati arapsku prisutnost u odlučivanju o budućnosti Sirije.

Saudijska Arabija traži širi regionalni sigurnosni sustav koji se neće oslanjati isključivo na vanjska jamstva.

Pakistan obrambenom okviru daje vojnu, tehnološku i stratešku dubinu.

A Sirija pokušava prijeći put od države koja je služila kao poprište sukoba stranih sila prema državi s vlastitom vojskom, institucijama i regionalnim partnerstvima.

Zato obnova Sirije možda neće ostati samo unutarnji sirijski proces. Mogla bi postati jedan od glavnih elemenata šireg regionalnog preustroja.

Zašto Izrael pozorno prati ovaj proces?

Najveći izazov za Izrael nije nužno mogućnost stvaranja formalnog saveza usmjerenog protiv njega.

Ni službeni tekst Sporazuma iz Meke ni izjave njegovih potpisnica ne proglašavaju Izrael neprijateljem.

Međutim, za izraelsku strategiju dugoročno bi mogao biti problematičan razvoj regionalnih središta moći koja mogu samostalno donositi političke i sigurnosne odluke.

Izrael se može lakše nositi s podijeljenim i institucionalno slabim susjedstvom. Znatno je složenije suočiti se sa Sirijom koja obnavlja vojsku i državne institucije, dok istodobno razvija odnose s Turskom, Egiptom, Saudijskom Arabijom i drugim arapskim državama.

Ako Damask uspije obnoviti središnju vlast, ponovno uspostaviti jedinstvenu vojsku i otvoriti šire gospodarske i političke kanale prema regionalnim silama, Sirija više neće biti samo slabo sigurnosno područje na izraelskoj granici.

Ponovno bi mogla postati važan čimbenik u arapskoj i regionalnoj ravnoteži moći.

Početak novog regionalnog poretka?

Zato najvažnije pitanje možda nije samo hoće li Egipat pristupiti Sporazumu iz Meke.

Važnije je što će se dogoditi ako Turska, Egipat, Saudijska Arabija i Pakistan razviju širi regionalni sustav političke, gospodarske i obrambene suradnje, a Sirija postane jedna od glavnih pozornica njihova zajedničkog djelovanja i obnove.

Takav sustav ne bi automatski bio savez protiv Izraela, Irana, Sjedinjenih Država ili bilo koje druge države.

Njegova bi najveća strateška posljedica mogla biti nešto drugo: stvaranje skupine regionalnih država koje više ne žele da se sigurnosni poredak Bliskog istoka oblikuje isključivo izvan regije.

Ako se taj proces nastavi, mogli bismo svjedočiti prijelazu iz razdoblja u kojem su bliskoistočnim državama nametani tuđi blokovi u razdoblje u kojem regionalne sile same uspostavljaju vlastite saveze.

A Sirija, koja je godinama bila poprište sukoba tih blokova, mogla bi postati jedan od prvih pokazatelja uspjeha ili neuspjeha nove jednadžbe.