Izraelska strategija u Siriji pretrpjela je četiri udarca. Peti bi mogao biti najteži

Ovaj put procjena ne dolazi iz Damaska, niti iz sirijskih medija. Dolazi iz izraelske perspektive.

Prema analizi Zvija Barela u Haaretzu, izraelska politika prema Siriji nakon pada Bashara al-Assada suočava se s ozbiljnim problemom.

Strategija koja je dobrim dijelom počivala na pretpostavci da je za Izrael sigurnija slaba, podijeljena i decentralizirana Sirija nego snažna i ponovno ujedinjena država, posebno ako iza nje stoji Turska, počinje nailaziti na potpuno drukčiju stvarnost.

Upravo je to ono što ovu priču čini važnom.

Jer ako se posljednji događaji pogledaju zajedno, a ne svaki zasebno, može se govoriti o četiri ozbiljna udarca toj strategiji. Peti bi tek mogao uslijediti.

Prvi udarac: SDF

Jedna od najvažnijih poluga bila je situacija na sjeveroistoku Sirije.

Dok god je SDF djelovao kao zasebna vojna i politička struktura izvan pune kontrole Damaska, postojala je ogromna prepreka ponovnom teritorijalnom i institucionalnom ujedinjenju zemlje.

Ali proces raspuštanja zasebne vojne strukture SDF-a i njezina uključivanja u sirijske državne institucije mijenja cijelu računicu.

Ako se taj proces dovrši, Damask ne dobiva samo teritorij. Dobiva granice, institucije, ljudstvo, energetsku infrastrukturu i političku mogućnost da nakon godina podjela ponovno govori u ime gotovo cijele države.

Time nestaje jedna od najvažnijih karata za održavanje Sirije fragmentiranom.

Drugi udarac: izlazak iz međunarodne izolacije

Drugi proces možda je manje spektakularan na karti, ali dugoročno može biti još važniji.

Sirija postupno izlazi iz međunarodne izolacije.

Slabi mogućnost predstavljanja Damaska kao trajno izolirane i neprihvatljive države s kojom se međunarodna zajednica ne može normalno odnositi.

To je ključno jer politički izolirana Sirija teško može privući ozbiljan kapital, obnoviti institucije ili izgraditi snažnu državu.

Sirija koja ponovno dobiva međunarodni legitimitet može.

A upravo je to ono što se postupno događa.

Treći udarac: Suvejda i Hikmat al-Hijri

Treća karta nalazi se na jugu.

Hikmat al-Hijri i dio druzijskih struktura predstavljali su potencijalnu polugu preko koje bi se pitanje Suvejde moglo pretvoriti iz unutarnjeg sirijskog problema u mnogo širi regionalni projekt.

Ali i tu se pojavljuju pukotine.

Posebno je zanimljivo što protivljenje takvom smjeru više ne dolazi samo iz Damaska. Dio Druza unutar samog Izraela javno se ogradio od tvrdnji kojima se sirijske Druze pokušava politički vezati uz Izrael.

To je mnogo važnije nego što na prvi pogled izgleda.

Jer bez šire druzijske potpore puno je teže lokalno pitanje Suvejde pretvoriti u održiv projekt trajnog izdvajanja juga Sirije iz političke kontrole Damaska.

Četvrti udarac: novac ulazi u Siriju

Ovo bi dugoročno moglo biti presudno.

Kapital.

Investicije, infrastrukturni projekti i gospodarsko povezivanje Sirije s Turskom, Saudijskom Arabijom, Katarom i drugim državama postupno mijenjaju računicu.

Propalu državu lako je držati podijeljenom.

Državu u koju ulaze milijarde, u kojoj se obnavljaju ceste, energetika, institucije i gospodarstvo mnogo je teže vratiti u stanje trajnog kaosa.

Zato investicije u Siriju nisu samo ekonomsko pitanje.

One su geopolitičko pitanje.

Svaki veliki projekt koji povezuje sirijsko gospodarstvo s regionalnim državama istodobno povećava broj zemalja kojima je u interesu stabilna i funkcionalna Sirija.

I upravo tu izraelska strategija nailazi na možda najveći problem.

Više nije riječ samo o tome što želi Damask.

Turska želi stabilnu Siriju. Saudijska Arabija ulaže u novi regionalni poredak. Katar se vraća kao važan gospodarski i politički partner. A američka politika također pokazuje znakove promjene.

Peti udarac mogao bi biti simbolički najteži

A onda dolazimo do mogućeg petog koraka.

Američko veleposlanstvo u Damasku.

Ako Washington doista ponovno otvori veleposlanstvo, to neće biti samo diplomatska formalnost.

Bit će to snažna politička poruka.

Jer američka zastava iznad veleposlanstva u Damasku značila bi da se Washington više ne odnosi prema novoj Siriji prvenstveno kao prema problemu koji treba izolirati i obuzdavati, nego kao prema državi koju želi stabilizirati i uključiti u novi regionalni poredak.

Tu izraelski problem postaje mnogo veći od SDF-a, al-Hijrija ili Suvejde.

Izrael tada ne bi gubio samo pojedinačne poluge unutar Sirije.

Gubio bi međunarodno okruženje koje je omogućavalo njihovo korištenje.

Sirijska strategija dugog daha

I sada dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela cijele priče.

Damask za sve ovo nije morao krenuti u izravni vojni sukob s Izraelom.

Nova sirijska vlast zasad pokušava nešto drugo: jednu po jednu uklanjati unutarnje i vanjske prepreke obnovi države.

SDF.

Suvejda.

Međunarodna izolacija.

Gospodarski kolaps.

Slabe državne institucije.

Svaki riješeni problem smanjuje prostor za vanjske aktere koji su godinama mogli koristiti sirijske unutarnje podjele za ostvarivanje vlastitih interesa.

Zato sam već više puta pisao da najveća opasnost za izraelsku strategiju u Siriji možda nije sirijska vojska koja bi sutra krenula prema Golanu.

Mnogo ozbiljniji izazov može biti Sirija koja jednostavno preživi.

Sirija koja se ponovno ujedini.

Sirija koja obnovi gospodarstvo.

Sirija koja vrati međunarodni legitimitet.

I Sirija iza koje politički, gospodarski i sigurnosno stoji Turska, uz sve snažnije veze sa Saudijskom Arabijom, Katarom i drugim regionalnim državama.

To je bit politike dugog daha.

I zato je posebno zanimljivo kada upozorenja o problemima izraelske politike prema Siriji više ne dolaze samo iz Damaska ili Ankare.

Počinju se čuti i unutar samog Izraela.

BI360 Analiza