Sporazum iz Meke mijenja sigurnosnu arhitekturu regije: napad na jednu državu smatra se napadom na sve tri

Turska, Saudijska Arabija i Pakistan grade zajednički sustav odvraćanja koji nije usmjeren protiv određene države. Sporazum bi u budućnosti mogao biti proširen i na druge arapske i regionalne zemlje.

Saudijski autor i akademik dr. Nasser al-Baqmi analizirao je značenje „Sporazuma o zajedničkoj obrani iz Meke“, potpisanog između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana, posebno ističući simboliku odabira Meke i petka za njegovo potpisivanje te njegove političke i sigurnosne dimenzije u trenutku rastućih ratova i regionalnih napetosti.

U članku objavljenom u listu Asharq Al-Awsat objašnjava da sporazum nije usmjeren protiv određene države niti predstavlja nuklearni savez. Umjesto toga, uspostavlja okvir zajedničke obrane zasnovan na načelu odvraćanja, prema kojem se svaki napad na jednu od triju država smatra napadom na sve njih.

Autor također analizira elemente snage i međusobnog nadopunjavanja Saudijske Arabije, Turske i Pakistana te moguće posljedice sporazuma za sigurnost trgovine, energetike, investicija i pomorskih pravaca. Ističe i mogućnost njegova budućeg proširenja.

Njegova temeljna poruka jest da cilj sporazuma nije pokretanje novog rata, nego povećavanje cijene agresije kako bi mir, stabilnost i razvoj postali ostvariviji.

Meka nije izabrana slučajno

Odabir Meke kao mjesta potpisivanja „Sporazuma o zajedničkoj obrani iz Meke“ između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana, i to u petak, nije bio tek sporedan protokolarni detalj.

Mjesto, sa svojom vjerskom i povijesnom simbolikom, dan koji za muslimane ima posebno značenje, kao i trenutak u kojem je regija okružena ratovima, napetostima i dosad nezabilježenom razinom neizvjesnosti, dali su sporazumu značenje koje nadilazi uobičajene okvire vojne suradnje.

Poruka je mnogo dublja: sigurnost je preduvjet mira, odvraćanje je sredstvo njegove zaštite, a stabilnost zajednički interes koji ne smije biti prepušten avanturizmu i kaosu.

Sporazum su 7. kolovoza u Meki potpisali saudijski prijestolonasljednik i premijer Mohammed bin Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i pakistanski premijer Muhammad Shehbaz Sharif.

Njime je uspostavljen okvir zajedničke obrane zasnovan na načelu odvraćanja.

Poruka je jasna: svaki oružani napad na jednu od triju država smatra se napadom na sve njih.

Sporazum istodobno obuhvaća jačanje suradnje, zajedničku obuku, razmjenu iskustava i sposobnosti te suradnju u obrambenoj industriji.

Potpuno novi sigurnosni okvir

Pogrešno je smatrati da je Sporazum iz Meke samo proširenje postojećeg saudijsko-pakistanskog obrambenog sporazuma.

Zajednički stav triju država jasno potvrđuje da novi sporazum ne ukida niti zamjenjuje postojeće bilateralne ili multilateralne sporazume između njih, kao ni njihove sporazume s drugim državama i međunarodnim organizacijama.

Riječ je, dakle, o novom okvirnom sporazumu nastalom kao rezultat zajedničke želje svih triju država, a ne kao odgovor na jednostranu inicijativu jedne od njih.

Cilj je stvaranje snažnije sigurnosne mreže i produbljivanje suradnje između država potpisnica.

Sporazum nije usmjeren protiv Irana niti druge određene države

Jedna od prvih stvari koju treba imati na umu pri tumačenju sporazuma jest izbjegavanje brzopletih zaključaka koji će ga pokušati smjestiti isključivo u kontekst aktualnih ratova ili svesti na Iran, nuklearno pitanje, regionalne posredničke strukture i milicije.

Riječ je o obrambenom sporazumu koji nije usmjeren protiv određene države ili strane i ne predstavlja „novi nuklearni savez“.

Činjenica da Pakistan posjeduje nuklearno oružje ne znači automatski da svaki obrambeni sporazum u kojem sudjeluje postaje nuklearni kišobran.

Sporazum također nije nastao kao reakcija na neku iznenadnu političku krizu.

Pregovori su prethodili krizama koje su obilježile posljednje tjedne i mjesece te su prošli kroz dugotrajne političke, diplomatske i vojne konzultacije koje su trajale godinama.

Stoga se trenutak njegova potpisivanja može promatrati kao završetak procesa koji je sazrijevao godinama, dok su rastući sigurnosni izazovi i vojne prijetnje u regiji njegovo sklapanje učinili prirodnim odgovorom na promjene u okruženju.

Logika sporazuma: rat mora postati preskup

Regija je platila iznimno visoku cijenu zbog toga što su milicije, rakete, bespilotne letjelice, napadi na civilnu infrastrukturu i ugrožavanje pomorskih pravaca postali sredstva političkog pritiska.

Upravo se iz toga može razumjeti filozofija Sporazuma iz Meke:

diplomacija postaje učinkovitija kada iza nje stoji vjerodostojna sposobnost odvraćanja.

Odvraćanje ne znači traženje rata.

Ono znači povećavanje cijene rata do razine na kojoj će svaki potencijalni napadač ponovno izračunati njegove posljedice prije nego što ga započne.

Saudijska Arabija, Turska i Pakistan međusobno se nadopunjuju

Jedan od najvažnijih elemenata sporazuma jest priroda međusobnog nadopunjavanja triju država.

Saudijska Arabija raspolaže velikom političkom i gospodarskom težinom, strateškim geografskim položajem i jednim od najvećih razvojnih projekata u regiji.

Istodobno posjeduje napredne vojne sposobnosti, posebno kroz Kraljevsko saudijsko ratno zrakoplovstvo, njegove borbene i tehnološke kapacitete te operativno iskustvo. Tome treba dodati ubrzani razvoj i lokalizaciju saudijske obrambene industrije.

Turska raspolaže velikom vojskom i značajnim iskustvom u naprednoj obrambenoj industriji, posebno kada je riječ o suvremenim sustavima, bespilotnim letjelicama i obrani od novih vrsta prijetnji.

Pakistan, s druge strane, posjeduje veliku vojnu strukturu, strateške sposobnosti i desetljećima akumulirano vojno iskustvo.

Kada se te prednosti objedine unutar institucionalnog okvira za obuku, planiranje, proizvodnju i podizanje borbene spremnosti, rezultat više nije samo zbroj pojedinačnih sposobnosti.

Rezultat je stvaranje šire sile odvraćanja i stabilnosti s potencijalno dalekosežnim regionalnim utjecajem.

Što od sporazuma dobiva regija?

Najvažnije pitanje jest što će stanovnici regije dobiti ovim sporazumom.

Njegove koristi ne moraju biti ograničene samo na tri države potpisnice.

Stabilnost Saudijske Arabije, Turske i Pakistana, kao ključnih država u svojim geografskim okruženjima, izravno utječe na sigurnost trgovine, energetike, pomorskih pravaca i investicija.

Istodobno smanjuje mogućnost širenja ratova, čiju najveću cijenu uvijek plaćaju stanovništvo i gospodarstva država pogođenih sukobima.

Svaki sustav koji povećava cijenu agresije i smanjuje mogućnost klizanja prema kaosu neizravno otvara veći prostor za razvoj i stabilnost susjednih država.

Sporazum se u budućnosti može proširiti

Sporazum je načelno otvoren za buduće proširenje i uključivanje drugih arapskih i regionalnih država ako za to postoji politička volja i zajednički interesi.

Ipak, prirodno je da sadašnja početna faza ostane ograničena na Saudijsku Arabiju, Tursku i Pakistan dok se ne učvrste institucionalni okvir i praktični mehanizmi zajedničke obrane.

Regija je desetljećima plaćala cijenu opasne jednadžbe: razvoj nasuprot kaosu i logika države nasuprot nekontroliranim milicijama.

„Sporazum o zajedničkoj obrani iz Meke“ predstavlja pokušaj preokretanja te jednadžbe.

Tko želi razvoj, treba mir. A tko želi održiv mir, mora raspolagati sposobnošću odvraćanja.

Najvažnija poruka sporazuma zato nadilazi sva geopolitička tumačenja.

Sporazum iz Meke nije poziv na novi rat. Njegova je svrha učiniti rat težim, agresiju na suverene države skupljom, a mir i stabilnost održivijima.

Izvorni autor: dr. Nasser al-Baqmi, saudijski akademik i autor. Članak je izvorno objavljen u listu Asharq Al-Awsat, a prenio ga je Türk Press.