Što je Erdoğan rekao Putinu? Jedan susret pokazuje kako Turska igra između NATO-a, Rusije, Kine i Irana

Jedan trenutak sa susreta Recepa Tayyipa Erdoğana i Vladimira Putina privukao je posebnu pozornost na društvenim mrežama.

Nakon Erdoğanovih riječi o nuklearnoj elektrani Akkuyu, Putinova reakcija na snimci mnogima je izgledala kao iznenađenje.

No mnogo zanimljivije od izraza njegova lica jest ono što je Erdoğan zapravo rekao.

„S nestrpljenjem očekujemo da zajedno pustimo u rad prvi blok nuklearne elektrane Akkuyu.“

Na prvi pogled, riječ je o običnoj izjavi o velikom energetskom projektu. Međutim, kada se pogleda šira geopolitička slika, ta rečenica govori mnogo više o načinu na koji Turska vodi svoju vanjsku politiku.

NATO s jedne strane, Rusija s druge

Turska je članica NATO-a, vojnog saveza koji je desetljećima bio glavni zapadni protutežni blok Sovjetskom Savezu, a danas Rusiju smatra jednom od glavnih sigurnosnih prijetnji.

Istodobno, Erdoğan održava izravan politički kanal s Putinom i s Rusijom razvija neke od strateški najvažnijih projekata za budućnost Turske.

Akkuyu je najbolji primjer.

Rusija je preko Rosatoma izgradila prvu tursku nuklearnu elektranu, a Ankara ne skriva da želi razgovarati s Moskvom i o mogućoj suradnji na dodatnim nuklearnim projektima.

Drugim riječima, dok se Rusija i Zapad nalaze u jednom od najtežih razdoblja svojih odnosa nakon Hladnog rata, Turska pokušava ostati povezana s objema stranama.

Turska pomaže Ukrajini, ali ne prekida s Putinom

Paradoks postaje još izraženiji kada pogledamo Ukrajinu.

Turska je Ukrajini pružala vojnu potporu, uključujući bespilotne sustave, a Ankara nije priznala rusku aneksiju Krima.

To, međutim, nije spriječilo Erdoğana da nastavi razgovarati s Putinom.

Turska tako pokušava napraviti nešto što si ne mogu priuštiti mnoge druge članice NATO-a: podržavati Ukrajinu u određenim područjima, a istodobno održavati političke, energetske i gospodarske odnose s Rusijom.

To nije politika potpunog svrstavanja.

To je politika ravnoteže.

Ankara želi biti za stolom sa svima

Upravo je mjesto njihova susreta dodatno zanimljivo.

Erdoğan razgovara s Putinom u okruženju Šangajske organizacije za suradnju, strukture u kojoj važnu ulogu imaju Kina i Rusija, a punopravna članica je i Iran.

Istodobno Turska ostaje članica NATO-a i nastavlja strateške odnose sa Sjedinjenim Državama i europskim državama.

Paralelno s tim, Ankara posljednjih godina snažno razvija vlastite regionalne veze sa Saudijskom Arabijom, Pakistanom i drugim državama islamskog svijeta.

Na prvi pogled sve to može izgledati proturječno.

Ali upravo je u tome srž današnje turske strategije.

Ankara ne želi biti prisiljena birati samo jedan centar moći.

Želi razgovarati s Washingtonom, Moskvom, Pekingom, Rijadom i Teheranom, ali pritom pokušava sačuvati što veći prostor za vlastite odluke.

Ovo nije nova turska politika

Takav pristup nije nastao s Erdoğanom.

Turska je i tijekom Drugog svjetskog rata najveći dio sukoba pokušavala ostati izvan izravnog rata. Pregovarala je s različitim stranama, trgovala i nastojala iskoristiti svoj strateški položaj, a Njemačkoj i Japanu rat je objavila tek u veljači 1945., kada je ishod sukoba praktički već bio odlučen.

Logika je bila jednostavna: ako vas svi trebaju, pokušajte iz toga izvući političku i stratešku korist, ali nemojte dopustiti da vas netko prerano uvuče u rat koji bi vas mogao iscrpiti.

Nešto od te škole možemo prepoznati i danas.

Putinova reakcija manje je važna od onoga što se dogodilo poslije

Na društvenim mrežama mnogo se raspravljalo o Putinovu izrazu lica tijekom Erdoğanove izjave. Iz jedne kratke snimke, međutim, nije moguće pouzdano zaključiti da je ruski predsjednik bio „šokiran“.

Mnogo je važnije ono što je uslijedilo.

Erdoğan i Putin održali su dug zatvoreni razgovor, a pitanje Akkuyua ostalo je jedna od važnih tema njihovih odnosa. Ankara pritom želi nastaviti nuklearnu suradnju s Rusijom i nakon završetka prvog projekta.

I tu dolazimo do najvažnijeg dijela cijele priče.

Turska može vojno pomagati Ukrajini, a zatim sjesti za stol s Putinom.

Može biti članica NATO-a, a istodobno razvijati odnose s Rusijom i Kinom.

Može graditi nove odnose sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, a istodobno zadržavati otvorene kanale prema Iranu.

Može kupovati rusku nuklearnu tehnologiju, a istodobno ostati dio zapadnog vojnog saveza.

To nije nužno znak nedosljednosti.

To je pokušaj stvaranja što veće strateške autonomije.

Turska ne želi da joj Washington određuje odnos prema Moskvi, niti da joj Moskva određuje odnos prema Zapadu. Ankara pokušava biti dovoljno važna svakoj strani da ni o jednoj ne mora potpuno ovisiti.

Upravo zato ovaj kratki razgovor Erdoğana i Putina govori o mnogo većoj stvari od jedne nuklearne elektrane.

Govori o turskom pokušaju da u svijetu koji se ponovno dijeli na blokove ne postane samo dio tuđe sfere utjecaja, nego zaseban centar moći koji pregovara sa svima.