Erdoğanova formula moći: Vlast pripada onome tko zna upravljati, a mač onome tko ga zna nositi

U jučerašnjem intervjuu za Al Jazeeru Recep Tayyip Erdoğan izgovorio je rečenicu koja možda najbolje objašnjava cijeli politički put Turske u posljednjih četvrt stoljeća:

U jučerašnjem intervjuu za Al Jazeeru Recep Tayyip Erdoğan izgovorio je rečenicu koja možda najbolje objašnjava cijeli politički put Turske u posljednjih četvrt stoljeća:

„Vlast pripada onome tko zna upravljati, a mač onome tko ga zna nositi.“

Na prvi pogled djeluje poput stare mudre izreke. Međutim, kada se usporede Turska koju je Stranka pravde i razvoja preuzela prije gotovo 25 godina i država kakva je danas, postaje jasno zašto je Erdoğan izabrao upravo te riječi.

Jedno je osvojiti vlast, a drugo upravljati državom

Turska je početkom ovog stoljeća izlazila iz teške gospodarske krize. Bankarski sustav bio je uzdrman, inflacija visoka, dugovi veliki, a politička nestabilnost gotovo trajno stanje. Iznad civilne vlasti stajala je vojska, sposobna izravno ili neizravno intervenirati u politički život zemlje.

Zato je prva Erdoğanova faza bila sadržana u prvom dijelu njegove rečenice:

„Vlast pripada onome tko zna upravljati.“

Nije bilo dovoljno pobijediti na izborima. Trebalo je stabilizirati gospodarstvo, obnoviti bankarski sustav, graditi ceste, zračne luke, bolnice i drugu infrastrukturu te postupno preurediti odnos između izabrane vlasti i vojnog establišmenta.

Turska je najprije morala naučiti čvrsto držati kormilo vlastite države.

Turska je zatim počela kovati svoj mač

Nakon konsolidacije države nastupila je druga faza:

„Mač pripada onome tko ga zna nositi.“

Taj mač nije samo vojska niti se njegova snaga mjeri isključivo brojem vojnika, tenkova i borbenih zrakoplova.

Suvremeni mač čine gospodarstvo, obavještajne službe, obrambena industrija, tehnologija, diplomacija i mreža međunarodnih savezništava.

Turska je 2002. izvozila proizvode obrambene industrije u vrijednosti od približno 248 milijuna dolara. Danas se taj izvoz približava vrijednosti od deset milijardi dolara, dok je broj obrambenih projekata porastao s približno 62 na više od 1400.

Upravo se tu dogodila strateška transformacija.

Turska je od države koja je oružje uglavnom kupovala kako bi se zaštitila postala država koja ga razvija, proizvodi i izvozi. Obrambena industrija više nije samo sredstvo zaštite vlastitog teritorija nego i instrument političkog utjecaja, sklapanja savezništava i ulaska na nova tržišta.

Snaga se ne dokazuje udarcem na svakom mjestu

Erdoğan je, međutim, razumio da posjedovati mač ne znači njime udarati na svakom mjestu.

Znati nositi mač znači postići da protivnik bude svjestan vaše sposobnosti da ga upotrijebite, dok vi istodobno s njim sjedite za pregovaračkim stolom.

U tome se danas može prepoznati osnovna logika turske vanjske politike.

Sa Sjedinjenim Američkim Državama Ankara pregovara o povratku u program borbenih zrakoplova F-35 i pokušava izgraditi novi odnos s Donaldom Trumpom.

S Rusijom održava otvorene političke i gospodarske kanale unatoč međusobnim razlikama i suprotstavljenim interesima na pojedinim bojištima.

Europskoj uniji, nakon više desetljeća čekanja, poručuje da članstvo više nije jedini niti bezuvjetni strateški prioritet Turske.

Sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom gradi novi obrambeni okvir kroz Sporazum iz Meke.

Siriji poručuje:

„Nikada nećemo ostaviti Siriju samu.“

Izraelu istodobno šalje dvostruku poruku: Turska želi mir i regionalnu stabilnost, ali neće izbjeći sukob ako bude izravno napadnuta.

To je praktično značenje Erdoğanove izreke. Diplomacija ostaje prvi izbor, ali iza nje mora stajati snaga zbog koje se turske crvene linije ne mogu jednostavno zanemariti.

Od upravljanja državom do izgradnje sile

Erdoğanov politički put zato se može podijeliti u nekoliko jasnih etapa.

Najprije je morao naučiti kako upravljati državom opterećenom krizama, političkom nestabilnošću i snažnim vojnim tutorstvom.

Zatim je gradio gospodarstvo, infrastrukturu i institucije.

Nakon toga počeo je razvijati obrambenu industriju, obavještajne sposobnosti i međunarodni utjecaj.

Tek tada je Turska dobila vlastiti „mač“.

Danas Erdoğan pokušava istodobno upotrebljavati oba instrumenta sposobnost upravljanja i sposobnost odvraćanja kako bi Turskoj osigurao mjesto za stolom na kojem će se oblikovati budući svjetski poredak.

Ne kao državi koja samo prihvaća odluke velikih sila, nego kao regionalnoj sili koja pregovara, postavlja vlastite uvjete i kreće se između Istoka i Zapada.

Turska se ne želi uzdići sama

Najvažniji dio ove strategije možda ipak nije samo uspon Turske.

Ankara očito pokušava oko sebe izgraditi širu mrežu političkih, gospodarskih i obrambenih interesa. U toj se slici nalazi nova Sirija, koju Turska želi stabilizirati i vratiti u regionalni poredak, ali i sve bliži odnosi sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom.

Tom se krugu postupno mogu pridružiti i druge arapske i islamske države koje više ne žele da njihova sigurnost u potpunosti ovisi o odlukama vanjskih sila.

Zato Erdoğanova rečenica nije samo osvrt na proteklih 25 godina. Ona je i poruka o tome kako Ankara vidi sljedeće desetljeće.

Turska je najprije naučila upravljati državom.

Zatim je iskovala vlastiti mač.

Sada pokušava dokazati da zna nositi oboje.