Erdoğan više ne želi da Turska sama nosi mač: nastaje li novi savez islamskog svijeta?

Posljednji govor turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana ne treba promatrati samo kao još jedno obraćanje povodom Tjedna rođenja poslanika Muhammeda. Između njegovih rečenica mogla se prepoznati znatno šira politička i strateška poruka. Turska je, čini se, spremna prijeći u novu fazu svojega regionalnog uspona.

Erdoğan je svoje poruke islamskom svijetu iznio vrlo preciznim redoslijedom.

Međunarodna zajednica pokazala se nemoćnom i muslimanske države više ne bi trebale u nju polagati sve svoje nade. Ne bi trebale čekati druge da zaštite njihova prava, nego moraju postati dovoljno snažne da same odvrate svakoga tko ih želi ugroziti.

Međutim, Erdoğan se nije zaustavio na pozivu za jačanje pojedinačnih država. Naglasio je da ni sama vojna i gospodarska snaga nije dovoljna ako nije povezana sa savezništvom, jedinstvom i koordiniranim djelovanjem.

Drugim riječima, njegova poruka nije bila samo: „Postanite snažni.“

Poruka je glasila: „Povežite svoju snagu.“

Od izgradnje Turske prema povezivanju islamskog svijeta

Turska je tijekom posljednjih dvadesetak godina sustavno gradila vlastite kapacitete.

Ojačala je obrambenu industriju, razvila bespilotne letjelice, raketne sustave, ratne brodove i borbene zrakoplove te proširila svoj politički, gospodarski i vojni utjecaj od Balkana i Kavkaza do Sirije, Iraka, Libije, Somalije i Katara.

Prva faza toga projekta mogla bi se sažeti riječima:

Izgradi državu.

Druga faza glasila je:

Iskuj mač.

Ali Erdoğan danas, čini se, najavljuje treću fazu:

Ne nosi mač sam, oko njega izgradi savez.

Mač koji je Turska stvarala tijekom posljednjih četvrt stoljeća više nije dovoljan ako ostane samo turski.

Ankara sada oko vlastite moći pokušava izgraditi mrežu političkih, obrambenih, gospodarskih i infrastrukturnih veza s drugim muslimanskim državama.

Cilj nije da se turska snaga oslabi dijeljenjem, nego da postane jezgra znatno širega regionalnog sustava.

Kur’anski ajeti kao politička poruka

Erdoğan je u govoru posebno naglasio kur’anske ajete o zajedništvu, slozi i organiziranom djelovanju.

Citirao je riječi:

„Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su zdanje čvrsto povezano.“

Podsjetio je i na ajet iz sure El-Enfal:

„I On je sjedinio njihova srca. Da si potrošio sve što je na Zemlji, ne bi sjedinio njihova srca, ali ih je Allah sjedinio. On je, uistinu, Silan i Mudar.“

U kontekstu cijelog govora, ti citati nisu predstavljali samo vjersku poruku.

Oni su poslužili i kao politički okvir za ono što Erdoğan očekuje od islamskog svijeta: čvršće redove, zajedničke interese i veću sposobnost koordiniranog odgovora.

Tu se ponovno nameće njegova ranija rečenica:

„Vlast pripada onome tko je poznaje, a mač onome tko ga zna nositi.“

Turska je pokazala da zna iskovati i nositi vlastiti mač. Sada pokušava uvjeriti druge da se oko njega izgradi mnogo širi obrambeni i politički poredak.

Savez iz Meke i nova Sirija nisu odvojeni projekti

U tom kontekstu treba promatrati tursko sudjelovanje u stvaranju novih regionalnih savezništava, približavanje Saudijskoj Arabiji i Pakistanu te snažnu potporu novoj Siriji.

Ovi potezi možda nisu niz međusobno nepovezanih reakcija, nego dijelovi dugoročnije strategije.

Sirija je u toj jednadžbi posebno važna. Stabilna i obnovljena Sirija, čvrsto povezana s Turskom i arapskim državama, mogla bi postati ključna poveznica između Anatolije, Levanta i Arapskog poluotoka.

Zbog toga treba pratiti ne samo vojne sporazume i političke sastanke nego i željezničke pravce, energetske koridore, trgovinske veze i projekte obnove.

Veliki savezi ne nastaju samo potpisivanjem obrambenih ugovora. Oni se grade cestama, prugama, lukama, trgovinom, energetikom i zajedničkim sigurnosnim interesima.

Moderno carstvo bez ukidanja državnih granica?

Kada se govori o takvom projektu, ne mora se nužno misliti na obnovu Osmanskog Carstva u njegovu nekadašnjem obliku niti na ukidanje postojećih državnih granica.

Mnogo je realnije zamisliti široko islamsko područje utjecaja sastavljeno od formalno neovisnih država koje ostaju povezane u obrani, gospodarstvu, infrastrukturi, politici i strateškim interesima.

U takvom sustavu Turska ne bi morala biti klasično imperijalno središte. Bila bi jedna od njegovih glavnih pokretačkih sila, oslonjena na vlastitu vojnu industriju, politički utjecaj, zemljopisni položaj i veze s Europom, Azijom i Bliskim istokom.

Takva struktura više bi nalikovala modernom strateškom bloku nego tradicionalnom carstvu.

Upravo zato Erdoğanove posljednje poruke ne bi trebalo svoditi samo na govor o vjerskom jedinstvu.

Iza njih se možda nalazi mnogo konkretnija namjera: povezati tursku moć sa snagom država islamskog svijeta i postupno izgraditi regionalni poredak koji više neće ovisiti o zaštiti i odlukama velikih zapadnih sila.

Zato u narednom razdoblju treba pažljivo pratiti što Turska radi, a ne samo ono što govori.

Treba pratiti Savez iz Meke, razvoj nove Sirije, željezničke i energetske pravce te države koje bi se tom sustavu mogle postupno pridružiti.

Jer ako je prva faza bila izgradnja države, a druga stvaranje snažnog mača, treća faza mogla bi biti mnogo ambicioznija:

Izgraditi savez u kojem Turska taj mač više neće morati nositi sama.