Izrael ga nije uspio izbrisati: novi vođa Hamasa gradi oslonac na Tursku, Katar, Egipat i Iran

Tri godine rata razorile su Gazu, teško pogodile Hamasovu vojnu strukturu i odnijele živote velikog dijela njegova političkog i vojnog vodstva.

Ubijeni su Ismail Hanija i Jahja Sinvar. Napadnuti su zapovjedni centri, komunikacijske mreže, tuneli i upravne institucije.

Izrael je vjerovao da će nakon svega toga Hamas biti sveden na raspršene skupine bez vodstva, regionalne potpore i političke budućnosti.

Ali dogodilo se nešto drugo.

Hamas je izabrao novog vođu, a Halil al-Hajja je već u prvim tjednima pokazao da njegov glavni zadatak neće biti samo očuvati organizaciju unutar Gaze.

Počeo je graditi novu regionalnu mrežu oko četiri države bez kojih se više ne može ozbiljno razgovarati o palestinskom pitanju: Turske, Katara, Egipta i Irana.

Čovjek između otpora i pregovora

Al-Hajja nije slučajno izabran u ovom trenutku.

Bio je zamjenik Jahje Sinvara u Gazi, jedan od najvažnijih Hamasovih pregovarača i član privremenog vijeća koje je vodilo organizaciju nakon Sinvarove smrti. Preživio je i izraelski pokušaj atentata u Dohi.

Na čelo Hamasa došao je nakon vrlo tijesnog glasovanja. Haleda Mešala pobijedio je samo jednim glasom, rezultatom 35 prema 34.

Taj rezultat otkrio je unutarnje podjele, ali i razlog zbog kojeg je izabran upravo al-Hajja.

On dolazi iz gazeanske jezgre Hamasa i nije spreman odreći se oružanog otpora bez okončanja okupacije i ozbiljnog političkog rješenja. Istodobno je iskusan pregovarač koji može razgovarati s arapskim državama, Turskom, Iranom i američkim posrednicima.

Drugim riječima, al-Hajja može govoriti jezikom otpora prema vlastitoj bazi, ali i jezikom politike za pregovaračkim stolom.

Hamasu je danas potreban upravo takav čovjek.

Prvi put vodi prema Turskoj

Samo nekoliko dana nakon izbora al-Hajja se sastao s turskim ministrom vanjskih poslova Hakanom Fidanom. Potom je u Istanbulu razgovarao i s čelnikom turske obavještajne službe Ibrahimom Kalınom.

Tema nije bila samo stanje na bojištu.

Razgovaralo se o drugoj fazi mirovnog plana za Gazu, humanitarnoj pomoći, izraelskim napadima, budućnosti Zapadne obale i mogućnosti palestinskog pomirenja.

To pokazuje da Turska više nije samo država koja politički i javno podržava palestinsko pitanje. Ankara postupno postaje jedna od glavnih adresa preko kojih Hamas pokušava izaći iz ratne izolacije i ponovno se pozicionirati kao politički akter.

Iran Hamasu može pružiti vojnu i stratešku dubinu, ali Turska mu nudi nešto drugo: pristup široj regionalnoj diplomaciji, veze s arapskim i muslimanskim državama te mogućnost komunikacije s međunarodnim akterima.

Ankara tako postaje most između Hamasa kakav postoji danas i njegova mogućeg političkog položaja u budućem palestinskom sustavu.

Katar ostaje diplomatsko sjedište

Katar je godinama osiguravao prostor za Hamasovo političko vodstvo i služio kao glavni kanal posredovanja između organizacije, Izraela, Sjedinjenih Američkih Država i drugih uključenih strana.

Al-Hajja živi i djeluje iz Dohe, gdje je preživio izraelski pokušaj atentata.

Upravo mu Katar omogućuje da istodobno održava veze s Turskom, Egiptom, Iranom i zapadnim posrednicima. Doha time ne podržava nužno svaki Hamasov potez, ali razumije da se sporazum o Gazi ne može provesti bez razgovora s organizacijom koja još ima strukturu i utjecaj na terenu.

Za Hamas je Katar diplomatska platforma.

Za Katar je Hamas jedna od poluga njegova regionalnog utjecaja.

Taj odnos nije bez napetosti, ali nijedna strana trenutačno nema interes prekinuti ga.

Egipat zna da bez Hamasa nema stabilne Gaze

Al-Hajja je nakon izbora poveo visoko izaslanstvo i u Kairo. Ondje je razgovarao s čelnikom egipatske obavještajne službe Hasanom Rašadom o prekidu vatre i budućnosti Gaze.

U delegaciji su bili Halid Mešal i drugi visoki dužnosnici Hamasa, čime je al-Hajja želio pokazati da je pokret, unatoč tijesnom rezultatu izbora, sposoban nastupati jedinstveno.

Egipat prema Hamasu ima mnogo rezervi. Kairo ga povijesno promatra kroz odnos s Muslimanskim bratstvom, sigurnost Sinaja i opasnost od nestabilnosti na granici.

Ali Egipat istodobno razumije jednostavnu činjenicu: bez Hamasa nije moguće osigurati Rafah, provesti sporazum o prekidu vatre ni spriječiti potpuni sigurnosni vakuum u Gazi.

Kairo možda ne želi Hamas kao jedinog vladara Gaze, ali još manje želi kaos, masovno raseljavanje Palestinaca prema Sinaju ili beskrajan rat na vlastitoj granici.

Zato će Egipat nastaviti razgovarati s al-Hajjom i pokušavati ga uključiti u model prema kojem bi civilnu upravu preuzelo palestinsko tehnokratsko tijelo, dok bi se pitanje oružja i političke uloge Hamasa rješavalo postupno.

Iran čuva polugu otpora

Nedugo nakon al-Hajjina izbora nazvao ga je iranski predsjednik Masud Pezeškijan.

Teheran je potvrdio nastavak potpore palestinskom pitanju, ali je poslao i zanimljivu poruku: Iran će podržati odluke koje palestinski čelnici donesu u pregovorima.

To znači da Teheran al-Hajji barem javno ostavlja prostor za političke kompromise.

Iran Hamasu ostaje važan zbog vojne potpore, tehnologije, obuke i ideje regionalnog odvraćanja. Međutim, al-Hajja zna da potpuno vezivanje za Teheran može suziti prostor za suradnju s Egiptom, Katarom i drugim arapskim državama.

Zbog toga njegov cilj vjerojatno neće biti povratak Hamasa pod isključivo iransko okrilje.

On će pokušati sačuvati iransku potporu, ali je uravnotežiti turskom političkom snagom, katarskom diplomacijom i egipatskom kontrolom pristupa Gazi.

Četiri države, četiri različite uloge

Nova mreža Hamasa ne predstavlja klasičan savez.

Turska, Katar, Egipat i Iran međusobno se razlikuju i nemaju iste ciljeve. Neke od tih država čak su ozbiljni regionalni suparnici.

Ali svaka od njih Hamasu pruža ono što mu u ovom trenutku nedostaje.

Turska mu daje političku dubinu i regionalni legitimitet.

Katar osigurava diplomatsku platformu i kanal prema međunarodnim posrednicima.

Egipat kontrolira najvažnija vrata Gaze i ima ključnu ulogu u svim sigurnosnim dogovorima.

Iran čuva vojnu i stratešku polugu bez koje bi pregovori mogli postati zahtjev za bezuvjetnu kapitulaciju.

Al-Hajjina strategija zato nije izabrati jednu od tih država.

Njegov je cilj povezati ih oko minimalnog zajedničkog interesa: zaustaviti rat, spriječiti prisilno raseljavanje Palestinaca i pronaći model upravljanja Gazom koji neće biti nametnut isključivo izraelskom vojnom silom.

Izrael je uništavao strukturu, ali nije stvorio alternativu

Ovdje dolazimo do najvećeg izraelskog strateškog problema.

Izrael je Hamasu nanio goleme gubitke, ali nije uspio proizvesti političku snagu koja bi ga zamijenila.

Palestinska samouprava nije postala snažnija. Fatah nije preuzeo inicijativu. Nije se pojavila nova palestinska organizacija koja bi istodobno mogla upravljati Gazom, imati minimalnu potporu stanovništva i provoditi dogovore na terenu.

Zbog toga čak i države koje imaju ozbiljne rezerve prema Hamasu moraju s njim razgovarati.

Hamas možda više nema vojne kapacitete koje je imao prije rata, ali i dalje ima organizacijsku strukturu, političku bazu i sposobnost utjecaja na događaje u Gazi.

Pregovori mu dodatno vraćaju važnost.

Svaki put kada se predstavnici Turske, Egipta, Katara, Irana ili čak američki posrednici sastanu s njegovim vodstvom, potvrđuje se ista stvar: budućnost Gaze još se ne može odlučivati bez Hamasa.

Preživljavanje nije pobjeda, ali nije ni poraz

Bilo bi pogrešno tvrditi da je Hamas iz rata izišao kao klasični pobjednik.

Gaza je razorena, deseci tisuća ljudi su ubijeni, stanovništvo je iscrpljeno, a vojna infrastruktura Hamasa teško je oštećena. Organizacija se suočava i s kritikama dijela Palestinaca zbog cijene koju je Gaza platila.

Ali jednako je pogrešno tvrditi da je Hamas izbrisan.

Organizacija je preživjela vojni udar koji je trebao okončati njezino postojanje. Zadržala je unutarnji izborni proces, izabrala novo vodstvo i ponovno otvorila vrata četiriju važnih regionalnih prijestolnica.

To nije povratak na stanje prije rata.

To je početak nove faze.

Al-Hajjin stvarni projekt

Novi vođa Hamasa vjerojatno će pokušati ostvariti nekoliko ciljeva istodobno.

Želi sačuvati jedinstvo organizacije nakon tijesnog izbora. Spriječiti potpuno razoružanje bez izraelskog povlačenja i političkih jamstava.

Otvoriti put obnovi Gaze. Prihvatiti tehnokratsku civilnu upravu, ali zadržati Hamas kao važan dio palestinskoga političkog sustava.

Istodobno se priprema i za razdoblje nakon Mahmuda Abasa, kada će se ponovno otvoriti pitanje vodstva cijeloga palestinskog nacionalnog pokreta.

Zato al-Hajja ne obnavlja samo Hamasove odnose sa saveznicima.

On pokušava vojno preživljavanje pretvoriti u političku činjenicu koju regija više neće moći zaobići.

Turska mu daje politički prostor. Katar mu drži otvorene diplomatske kanale. Egipat mu otvara vrata Gaze. Iran mu čuva polugu otpora.

Izrael je pokušao uništiti Hamas bez stvaranja alternative.

I upravo je u tome razlog zbog kojeg se organizacija, nakon gotovo tri godine rata, ponovno vraća za stol, oslabljena, ranjena, ali još uvijek nezaobilazna.