Fidanove „radikalne mjere“: Sporazum iz Meke mijenja ravnotežu snaga

Ako Washington ne izvrši potreban pritisak na Izrael, Turska, Egipat i Katar mogli bi biti prisiljeni poduzeti radikalne korake“, poručio je Fidan.

Turska ne najavljuje rat. Fidan i predsjednik Recep Tayyip Erdoğan naglašavaju da cilj novoga obrambenog povezivanja nije izazivanje sukoba, nego stvaranje vjerodostojnog odvraćanja.

Ipak, nakon sklapanja Sporazuma iz Meke, svaka takva poruka iz Ankare dobiva potpuno drukčiju težinu.

Iza Fidanovih riječi sada stoje dvije strukture

Fidan u Kairu nije govorio samo kao ministar vanjskih poslova Turske.

Govorio je uime države koja je postala dijelom novoga obrambenog sporazuma sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom. Istodobno, Turska je jedna od triju država koje, uz Egipat i Katar, posreduju u pitanju Gaze.

Iza njegove poruke tako su praktično stajale dvije regionalne strukture:

* Turska, Saudijska Arabija i Pakistan kao okosnica novoga obrambenog saveza * Turska, Egipat i Katar kao posrednici u palestinskom pitanju

Upravo ta dvostruka uloga mijenja položaj Ankare. Turska više nije samo država koja upozorava na izraelsko djelovanje, nego središnja točka dvaju paralelnih procesa: izgradnje novoga sustava odvraćanja i diplomatskog upravljanja krizom u Gazi.

Kushnerov dolazak nakon Fidanova upozorenja

Manje od tri dana nakon Fidanove izjave Jared Kushner stigao je u Egipat. Ondje je, prema dostupnim informacijama, u nazočnosti turskih, egipatskih i katarskih posrednika više od dva sata razgovarao s predstavnikom vodstva Hamasa.

Nakon toga otišao je na razgovor s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom.

Redoslijed događaja privlači pozornost.

Fidan upozorava da bi tri posredničke države mogle poduzeti „radikalne korake“ ako Washington ne pritisne Izrael. Ubrzo zatim američki predstavnik razgovara sa stranom koju je izraelsko vodstvo željelo potpuno ukloniti iz političke jednadžbe, a nakon toga odlazi Netanyahuu.

To ne znači da je Fidan izdao naredbu pa se Washington pokrenuo. Za takvu tvrdnju nema dokaza i ona bi predstavljala neozbiljno pojednostavljivanje regionalne diplomacije.

Međutim, slijed događaja pokazuje da se ravnoteža pritiska počela mijenjati.

Washington više ne može zanemarivati regionalne posrednike

Sjedinjene Države svjesne su da Tursku, Egipat i Katar ne mogu jednostavno isključiti iz pregovora o Gazi. Bez njihova sudjelovanja teško je osigurati komunikacijski kanal prema Hamasu, provesti moguće dogovore i izgraditi održiv politički okvir.

Istodobno, Washington zna da bi nastavak blokade pregovora, onako kako to želi izraelska vlada, regionalnim državama dao dodatni razlog da počnu djelovati samostalnije.

Takva mogućnost postala je još značajnija nakon rata s Iranom, koji je oslabio američki položaj i pokazao koliko dugotrajne regionalne krize mogu iscrpiti političke i vojne kapacitete Washingtona.

Poruka SAD-u zato je jasna: ako postojeći mehanizmi ne donose rezultate, države regije počet će graditi vlastite.

Zašto Sporazum iz Meke zabrinjava Izrael?

Da izraelska strana prepoznaje promjenu, vidi se iz načina na koji izraelski dužnosnici govore o Sporazumu iz Meke.

Izraelski ministar za pitanja dijaspore Amichai Chikli opisao je ulazak Turske u novu obrambenu strukturu kao razvoj koji je „vrlo, vrlo loš za Izrael“. Jedan visoki izraelski dužnosnik također je, prema objavljenim navodima, rekao da sporazum izaziva zabrinutost.

Izrael ne promatra samo tri države koje su potpisale jedan dokument.

On vidi Tursku s jednom od najvećih regionalnih vojski, razvijenom obrambenom industrijom i rastućim utjecajem u Siriji i istočnom Sredozemlju.

Vidi Pakistan s velikom vojskom, razvijenom raketnom tehnologijom i nuklearnim kapacitetima.

Vidi Saudijsku Arabiju s golemom financijskom, energetskom i političkom težinom.

Još važnije, Izrael vidi mogućnost da se toj strukturi u budućnosti priključe druge države, osobito Egipat.

Upravo bi ulazak Kaira pretvorio novi savez iz sporazuma triju država u mnogo širu regionalnu sigurnosnu arhitekturu.

Od pojedinačnih država prema organiziranom bloku

Fidanova neizravna poruka Washingtonu mogla bi se sažeti ovako:

Mi smo posrednici koji su vam potrebni za rješavanje krize u Gazi, ali više nismo nepovezane države od kojih svaka djeluje sama.

To je možda najvažnija promjena koju donosi Sporazum iz Meke.

Turska, Saudijska Arabija i Pakistan pojedinačno su već raspolagali značajnim vojnim, gospodarskim i političkim kapacitetima. Međutim, njihovo povezivanje stvara mogućnost usklađenog djelovanja i podjele uloga.

Turska donosi vojnu i obrambeno-industrijsku snagu, Pakistan strateško i nuklearno odvraćanje, a Saudijska Arabija financijsku i političku težinu.

Kada se tome pridoda posrednička struktura Turske, Egipta i Katara u Gazi, počinje se oblikovati mreža koja može istodobno koristiti diplomatske, gospodarske i sigurnosne instrumente.

Izrael više ne određuje sam pravila igre

Kushnerov sastanak s predstavnikom Hamasa u Egiptu može se promatrati kao jedna od prvih posljedica regionalnog poretka koji se počinje mijenjati.

Izrael je želio potpuno ukloniti Hamas iz političke jednadžbe. Međutim, američki predstavnik ipak je sjeo za stol s njegovim predstavnikom, uz nazočnost regionalnih posrednika, prije nego što je otišao Netanyahuu.

To pokazuje da čak ni Washington više ne može oblikovati regionalnu politiku oslanjajući se isključivo na izraelske zahtjeve.

Najvažnija poruka Izraelu i Sjedinjenim Državama zato glasi:

Ili će države regije ravnopravno sudjelovati u upravljanju krizama i oblikovanju rješenja ili će nastaviti graditi instrumente koji će im omogućiti da sve veći dio regionalnih pitanja rješavaju samostalno.

Prvi plodovi novoga saveza?

Najave novih poteza povezanih s Gazom pokazuju da se iza zatvorenih vrata pripremaju inicijative koje ne odgovaraju izraelskoj strategiji održavanja sadašnjeg stanja.

Još nije moguće sa sigurnošću utvrditi njihov konačni oblik ni domet. Ipak, očito je da se regionalna ravnoteža počela mijenjati.

Sporazum iz Meke nije objava rata. Njegova je važnost upravo u tome što državama potpisnicama daje veću težinu bez potrebe za neposrednim ulaskom u sukob.

Fidanove riječi o „radikalnim koracima“ zato više nisu samo diplomatsko upozorenje jedne države.

Iza njih se počinje nazirati širi regionalni sustav koji Washington više ne može ignorirati, a Izrael ga već prepoznaje kao ozbiljan strateški izazov.