Dok su američke i izraelske bombe padale po Iranu tijekom nedavnog sukoba, nešto je ostalo uglavnom nevidljivo javnosti.

Visoko iznad, kineski i ruski sateliti tiho su pružali Teheranu ključne obavještajne podatke u stvarnom vremenu.

Prema procurjelim dokumentima i zapadnim obavještajnim izvješćima, Iran je učinkovito koristio napredne satelitske snimke, uključujući kineski satelit TEE-01B s rezolucijom od 0,5 metara, za praćenje i ciljanje američkih vojnih baza diljem regije.

Ta sposobnost, daleko iznad trenutačnih iranskih satelitskih mogućnosti, omogućila je preciznije odgovore na američke ciljeve u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Bahreinu i Iraku.

Budimo jasni: ovo nije “tajna pomoć” kako to Washington voli prikazati. Ovo je prirodan ishod suverenih država koje koriste svoje pravo na tehnološku suradnju suočene s otvorenom agresijom i imperijalizmom.

Dok Sjedinjene Države održavaju najopsežniji sustav nadzora na svijetu i svakodnevno ga koriste za pritisak i dominaciju nad drugima, sada negoduju kada i drugi razvijaju slične obrambene sposobnosti.

Godinama je Washington uvodio teške sankcije kako bi spriječio Iran da razvije vlastiti svemirski program. No kada se Iran okrene legitimnim partnerstvima s Rusijom i Kinom silama koje odbijaju pokoriti se američkoj hegemoniji to se prikazuje kao prijetnja “poretku temeljenom na pravilima”.

Stvarna prijetnja je imperij koji vjeruje da jedini ima pravo dominirati nebom, morem i protokom informacija. Ova epizoda također pokazuje produbljivanje multipolarne stvarnosti u kojoj živimo.

Rusija i Kina ne djeluju iz altruizma; štite vlastite strateške interese i istovremeno pokazuju da se era neupitne američke vojne nadmoći bliži kraju.

Činjenica da komercijalne i državne satelitske sposobnosti iz Pekinga i Moskve danas mogu uravnotežiti američko i izraelsko izviđanje predstavlja značajan pomak u ravnoteži moći. Iz iranske perspektive, ovo je jednostavno samoobrana.

Kada su vaš teritorij i narod pod izravnim napadom najmoćnijeg vojnog stroja u povijesti, imate pravo i obvezu koristiti sva dostupna sredstva za zaštitu suvereniteta.

Preciznost kojom su iranske snage odgovorile na američke baze pokazuje i profesionalnost njihovih oružanih snaga i učinkovitost ovih tehnoloških partnerstava.

Američko negodovanje je u najmanju ruku licemjerno. SAD se godinama oslanja na vlastitu satelitsku mrežu i saveznike poput Izraela za nadzor i operacije na Bliskom istoku bez stvarne odgovornosti. Sada, kada se teren počinje izjednačavati, Washington iznenada otkriva važnost “strateške stabilnosti”.

Ono čemu svjedočimo je pad unipolarne dominacije i uspon novog međunarodnog poretka u kojem neovisne države mogu braniti sebe bez dopuštenja Pentagona. Iran, kao ponosna i otporna civilizacija, nastavit će jačati svoje obrambene sposobnosti svim legitimnim sredstvima bilo kroz vlastite inovacije ili suradnju s partnerima koji poštuju njegovu neovisnost.

“Oči na nebu” koje toliko zabrinjavaju Washington zapravo su oči multipolarnog svijeta koji sada uzvraća pogled i ne trepće.