UAE otvara vrata Iranu, Huti jačaju na Crvenom moru, a stari saveznici Rijada šute. Ulazi li Saudijska Arabija u opasnu stratešku izolaciju?

Nema novog saveza protiv Saudijske Arabije. Nema dokumenta koji povezuje Abu Dhabi, Teheran, Hute, Washington i Tel Aviv. I nema dokaza da su svi ti akteri dogovorili zajednički pritisak na Rijad.

Ali geopolitika rijetko izgleda tako jednostavno.

Ponekad je važnije nešto drugo:

što se događa kada se interesi nekoliko država počnu preklapati, dok država koja se nalazi između njih otkriva da njezini stari saveznici više nisu spremni učiniti ono što su činili prije?

Upravo to danas treba promatrati oko Saudijske Arabije.

Krenimo od karte.

Jer ona objašnjava gotovo sve.

Saudijska Arabija između dva mora i dva problema

Na istoku Saudijske Arabije nalazi se Perzijski zaljev.

I Hormuz.

To je prostor u kojem Iran ima geografsku i vojnu prednost koju nije moguće ukloniti ni najvećim saudijskim vojnim proračunom.

Na zapadu je Crveno more.

A na njegovu južnom ulazu:

Bab el-Mandeb.

Tu se sada događa nešto drugo.

Huti jačaju svoju poziciju.

Drugim riječima, dva ključna izlaza preko kojih Saudijska Arabija može povezivati svoju energetsku infrastrukturu sa svjetskim tržištem nalaze se uz aktere povezane s istim regionalnim suparnikom.

Iranom.

To ne znači da Iran može jednostavno „zatvoriti“ oba prolaza.

Ali Teheranu to nije ni potrebno.

Dovoljna je sposobnost stvaranja rizika.

Jer pomorska geopolitika nije samo pitanje može li tanker fizički proći.

Pitanje je:

koliko košta osiguranje?

Hoće li brodar preuzeti rizik?

Kolika će biti cijena prijevoza?

Hoće li vojna pratnja postati potrebna?

Hoće li tržište uračunati mogućnost napada?

Zato kontrola pomorskog prolaza nije jedini oblik moći.

Sposobnost da ga učinite nesigurnim također je moć.

I upravo tu Jemen postaje mnogo važniji od samog Jemena.

Pogledajte što se dogodilo na zapadnoj obali

Godinama je UAE ulagao u vojnu arhitekturu južnog i zapadnog Jemena.

Jedna od ključnih struktura bila je ona povezana s Tariqom Salehom.

Njezina strateška vrijednost nije bila samo u broju vojnika.

Pogledajte kartu.

Dok god postoji snažna protuhutska vojna struktura duž zapadne obale, postoji fizička prepreka širenju Huta prema Bab el-Mandebu.

A onda počinju stizati izvještaji o povlačenju i pregrupiranju.

Hays.

Khokha.

Pravac prema Mochi.

I iza tih snaga kreću Huti.

Tu treba stati.

Jer ovo je mjesto gdje analiza vrlo lako može prijeći u teoriju zavjere.

Nemamo dokaz da je UAE naredio Tariqu Salehu da otvori frontu Hutima.

Nemamo ni dokaz o sporazumu UAE–Huti.

Ali imamo legitimno analitičko pitanje.

Je li došlo samo do vojnog poraza?

Ili je došlo do promjene procjene interesa?

To nije mala razlika.

Jer država ne mora izdati naredbu:

„prepustite teritorij protivniku“.

Dovoljno je da zaključi kako određeni položaj više nije vrijedan političke, financijske ili vojne cijene njegove obrane.

I tu treba gledati Abu Dhabi.

Što UAE zapravo želi od Jemena?

Saudijska Arabija i UAE ušli su u rat na istoj strani.

Ali geografija im je od početka davala različite prioritete.

Saudijska Arabija dijeli dugu kopnenu granicu s Jemenom.

Zato je saudijski interes prvenstveno kontinentalan.

Granica.

Sigurnost.

Rakete.

Dronovi.

Sana.

Državna vlast sposobna kontrolirati teritorij.

Za UAE je računica više pomorska.

Aden.

Socotra.

Mayun.

Obala.

Luke.

Pomorski koridori prema Crvenom moru i Indijskom oceanu.

Zato Rijad i Abu Dhabi mogu biti saveznici protiv Huta, a istodobno se potpuno razilaziti oko pitanja:

kakav Jemen treba nastati nakon rata?

Saudijskoj Arabiji odgovara dovoljno snažna centralna država koja će kontrolirati njezinu južnu granicu.

UAE-u decentraliziraniji Jemen s jakim lokalnim partnerima ne mora predstavljati isti problem.

I tu se pojavljuje paradoks.

Jer ni Iranu ne odgovara potpuna konsolidacija Jemena pod jednom vlašću neprijateljski raspoloženom prema Hutima.

Razlozi UAE-a i Irana potpuno su različiti.

Ali rezultat na pojedinim točkama može biti isti:

slabija centralna vlast u Jemenu.

To nije savez.

To je preklapanje interesa.

A upravo takva preklapanja često su važnija od formalnih saveza.

I onda Abu Dhabi sjeda s Teheranom

Upravo u tom trenutku predsjednik Irana Masoud Pezeškian sastaje se s prijestolonasljednikom Abu Dhabija Khaledom bin Mohammedom bin Zayedom.

Poruka nakon sastanka nije bila hladna diplomatska formulacija.

Pezeškian govori o tome da treba:

„ostaviti prošlost iza sebe i zajedno graditi bolju budućnost.“

Zašto bi UAE to želio?

Odgovor možda nema nikakve veze s prijateljstvom prema Iranu.

UAE je mala, izuzetno bogata i izrazito globalizirana država.

Njegov gospodarski model ovisi o:

trgovini,

lukama,

financijama,

zračnom prometu,

investicijama,

stabilnosti.

Veliki rat s Iranom za Abu Dhabi bio bi katastrofalan čak i kada bi UAE vojno bio na pobjedničkoj strani.

Zato je racionalno da Abu Dhabi radi dvije stvari istodobno.

S jedne strane:

gradi vojnu moć i održava veze sa SAD-om i Izraelom.

S druge:

ostavlja otvoren kanal prema Teheranu.

To se zove hedging.

Ne birati potpuno jednu stranu dok god možete održavati odnose s obje.

I upravo je to možda najvažnija promjena u Zaljevu.

Jer Saudijska Arabija radi nešto slično

Rijad se također mijenja.

Saudijska Arabija više ne želi sigurnosni sustav u kojem postoji samo jedna adresa:

Washington.

Zato širi prostor.

Turska.

Pakistan.

Kina.

Regionalni sigurnosni aranžmani.

Vlastita vojna industrija.

Veća strateška autonomija.

To nije nužno napuštanje Amerike.

To je osiguravanje za slučaj da Amerika ponovno kaže:

ne.

A upravo tu dolazimo do Washingtona.

Amerika više nije bezuvjetni sigurnosni kišobran

Desetljećima je temeljna saudijska računica bila jednostavna.

Saudijska energija i regionalna stabilnost zauzvrat za američku sigurnosnu arhitekturu.

Ali Bliski istok više nije isti.

SAD ima druge prioritete.

Aziju.

Kinu.

Unutarnju politiku.

Zamor od dugih bliskoistočnih ratova.

Zato američka potpora Saudijskoj Arabiji može biti velika, ali više nije automatski isto što i:

američki vojnici ulaze u rat kada Rijad to zatraži.

To je ogromna razlika.

Obavještajna pomoć?

Da.

Oružje?

Da.

Logistika?

Moguće.

Ali izravan veliki rat protiv Huta samo zato što ga Saudijska Arabija smatra potrebnim?

Tu Washington počinje računati vlastitu cijenu.

I Rijad to vidi.

A Izrael?

Ovdje je jednadžba još složenija.

Izraelu strateški ne odgovara jačanje Irana.

Niti jačanje Huta.

Zato bi bilo pogrešno tvrditi da Izrael jednostavno želi hutuski pritisak na Saudijsku Arabiju.

Ali Izrael također ima vlastiti problem sa saudijskom regionalnom autonomijom.

Rijad nije ušao u Abrahamove sporazume.

Palestinsko pitanje ostaje uvjet.

Saudijska Arabija istodobno gradi nove odnose s Turskom i Pakistanom i pokušava povećati vlastiti manevarski prostor.

Iz izraelske perspektive zato postoje dvije Saudijske Arabije.

Jedna je potencijalni partner protiv Irana.

Druga je velika arapska i islamska sila koja želi voditi vlastitu politiku i koja neće automatski prihvatiti izraelsku regionalnu arhitekturu.

Te dvije slike postoje istodobno.

Zato izraelski interes nije:

„uništiti Saudijsku Arabiju“.

To bi bilo strateški nelogično.

Ali nije ni nužno:

učiniti Saudijsku Arabiju toliko snažnom i samostalnom da više ne treba nikoga.

Tu počinje prava geopolitika.

I sada ponovno spojite sve

UAE popravlja odnos s Iranom.

Huti jačaju prema Bab el-Mandebu.

Strukture povezane s emiratskom strategijom na zapadnoj obali uzmiču ili se pregrupiraju.

Iran zadržava polugu preko Huta.

Washington pokazuje granice spremnosti za novi rat.

Izrael ima zajedničkog neprijatelja sa Saudijskom Arabijom, ali ne i potpuno identičnu viziju regije.

A Saudijska Arabija traži nove sigurnosne partnere.

Tursku.

Pakistan.

Nove obrambene aranžmane.

Zašto?

Možda zato što Rijad vidi ono što karta već pokazuje.

Stari sustav više nije dovoljan.

Ovo zato nije priča o velikoj zavjeri protiv Saudijske Arabije

To bi bilo prejednostavno.

Ovo je možda nešto ozbiljnije.

Promjena regionalnog sustava.

U starom sustavu znalo se tko je saveznik.

Tko protivnik.

Tko pruža sigurnost.

Tko je ovisan o kome.

U novom sustavu UAE može biti partner SAD-a i istodobno razgovarati s Iranom.

Saudijska Arabija može kupovati američko oružje i istodobno graditi sigurnosne veze s Turskom i Pakistanom.

Iran može biti protivnik UAE-a na otocima, a trgovinski i diplomatski partner na drugom području.

Izrael može dijeliti saudijski strah od Irana, ali se istodobno ne slagati s regionalnim ambicijama Rijada.

To je multipolarni Bliski istok.

I u njemu više nema bezuvjetnih savezništava.

Postoje interesi.

Zato treba gledati Jemen

Jer Jemen bi mogao biti mjesto na kojem se nova regionalna arhitektura prvi put jasno vidi.

Ako se potvrdi da UAE više nije spreman braniti staru protuhutsku arhitekturu zapadne obale pod svaku cijenu, to bi predstavljalo važnu promjenu.

Ako približavanje Abu Dhabija i Teherana nastavi napredovati, promjena postaje još važnija.

A ako Washington nastavi ograničavati svoju ulogu dok Rijad gradi alternativne sigurnosne veze, onda više ne govorimo o nekoliko nepovezanih događaja.

Govorimo o promjeni sustava.

I zato možda nije najvažnije pitanje:

„Tko je danas protiv Saudijske Arabije?“

Pravo pitanje glasi:

„Na koga Saudijska Arabija može računati kada njezini interesi više nisu identični interesima njezinih tradicionalnih partnera?“

Jer Iran ne mora okružiti Saudijsku Arabiju.

UAE je ne mora izdati.

Amerika je ne mora napustiti.

Izrael ne mora postati njezin neprijatelj.

Dovoljno je da svatko od njih počne prvenstveno štititi vlastiti interes.

A tada Rijad mora učiniti isto.

Možda upravo zato danas gledamo Saudijsku Arabiju kako traži novu sigurnosnu arhitekturu izvan starih okvira.

Ne zato što su svi postali njezini neprijatelji.

Nego zato što je otkrila nešto mnogo važnije:

u novom Bliskom istoku više nije dovoljno imati saveznike.

Morate imati i vlastitu polugu moći.

Povezani članak: Tko je otvorio vrata Hutima prema Bab el-Mandebu? Pad Moche razotkrio pukotine između Saudijske Arabije, UAE-a i njihovih jemenskih saveznika