Turska i Izrael: predstava za javnost ili stvarni sukob koji bi mogao završiti ratom?

Je li odnos između Turske i Izraela samo velika politička predstava, sastavljena od zapaljivih izjava i javno proglašenog bojkota, dok se iza kulisa nastavlja suradnja?

Ili je riječ o stvarnom i dubokom sukobu koji bi jednoga dana mogao prerasti u izravan rat dviju najvećih vojnih sila u regiji?

Jedni tvrde da je sve gluma. Kao dokaze navode da turska roba još stiže u Izrael, da azerbajdžanska nafta prolazi preko Turske te da pojedini izraelski civilni zrakoplovi i dalje koriste turski zračni prostor.

Drugi odlaze u suprotnu krajnost i tvrde da je Turska potpuno prekinula sve odnose s Izraelom, zatvorila mu luke i zračni prostor te zaustavila svaki oblik gospodarske, političke i sigurnosne suradnje.

Istina se, međutim, ne može utvrditi sloganima. Jedino mjerilo mogu biti konkretne odluke, službeni dokumenti i događaji na terenu.

Kada se analiziraju politika, trgovina, brodski promet, zrakoplovstvo, vojna suradnja i, naposljetku, najopasnija točka, Sirija, dolazi se do mnogo složenijeg zaključka.

Sukob između Turske i Izraela stvaran je, dubok i skup za obje strane. Međutim, još nije prerastao u potpuni prekid svih odnosa, sveobuhvatnu blokadu ili otvoreni rat.

Najpreciznije bi bilo reći da je riječ o snažnom strateškom suparništvu i širokom, ali uvjetovanom prekidu suradnje, uz očuvanje ograničenih kanala potrebnih za sprječavanje izravnog sudara, zaštitu nužnih interesa i ostavljanje prostora za moguću promjenu odnosa u budućnosti.

Od strateškog partnerstva do otvorenog neprijateljstva

Turska je priznala Izrael 1949. godine, a odnosi su tijekom devedesetih prerasli u stvarno strateško partnerstvo.

Dvije države 1996. godine sklopile su sporazume o slobodnoj trgovini te vojnoj i sigurnosnoj suradnji. Održavale su zajedničke zračne i pomorske vježbe, razmjenjivale časnike i razvijale obrambene projekte.

Turska i Izrael tada nisu bili samo dvije države koje razmjenjuju veleposlanike. Bili su partneri unutar vojnog i političkog sustava koji su snažno podupirale Sjedinjene Američke Države.

Prvi ozbiljniji znak promjene pojavio se 2004. godine, kada je Recep Tayyip Erdoğan osudio izraelsko ubojstvo šeika Ahmeda Yasina i nazvao ga terorističkim činom.

Odnosi ipak nisu odmah propali. Erdoğan je 2005. posjetio Izrael, a Turska je 2008. posredovala u neizravnim pregovorima između Sirije i Izraela.

Prava prekretnica dogodila se tijekom rata u Gazi 2008. i 2009. godine. Uslijedio je poznati incident u Davosu, kada se Erdoğan javno sukobio s izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom i napustio pozornicu.

Nakon toga Turska je isključila Izrael iz vojnih vježbi „Anatolski orao“. Time je počelo sustavno raspadanje nekadašnje institucionalne vojne suradnje.

Najveća kriza izbila je 2010. godine, kada su izraelske snage upale na brod Mavi Marmara, koji je plovio prema Gazi. U napadu je ubijeno devet turskih državljana, dok je deseta žrtva poslije preminula od posljedica ranjavanja.

Turska je 2011. snizila razinu diplomatskih odnosa, suspendirala vojne sporazume i uvela ograničenja suradnje s Izraelom.

Međutim, odnosi ni tada nisu ostali trajno prekinuti. Netanyahu se 2013. ispričao, obiteljima žrtava isplaćene su odštete, a dvije države potpisale su 2016. sporazum o normalizaciji.

Nova kriza izbila je 2018. godine nakon događaja u Gazi i američkog preseljenja veleposlanstva u Jeruzalem. Unatoč tome, Turska i Izrael ponovno su potpuno normalizirali odnose 2022. godine, razmijenili veleposlanike i obnovili predsjedničke, ministarske i obrambene kontakte.

To pokazuje da su njihovi odnosi godinama prolazili kroz cikluse zaoštravanja, smirivanja i ponovnog približavanja.

Ali ono što se dogodilo nakon 7. listopada 2023. bilo je šire i dublje od svih prethodnih kriza.

Turska je povukla poteze koji imaju stvarnu cijenu

Ankara je u studenome 2023. povukla svojeg veleposlanika iz Tel Aviva. Zaustavljeni su izravni letovi Turkish Airlinesa i Pegasusa, a u travnju 2024. Turska je ograničila izvoz 54 skupine proizvoda.

Dana 2. svibnja 2024. službeno je zaustavljena izravna trgovina s Izraelom, uključujući izvoz i uvoz. Turski carinski sustav zatvoren je za poslove u kojima je Izrael naveden kao službeno odredište.

Ograničenja su poslije proširena na pomorski i zračni promet, posebno kada je riječ o izraelskim državnim i vojnim letovima te prijevozu oružja.

Dakle, ne govorimo samo o govorima, prijetnjama i medijskim porukama. Donesene su konkretne odluke koje su Turskoj nanijele stvarnu gospodarsku cijenu.

Ipak, ovdje se pojavljuje najčešće pitanje. Ako je Turska doista prekinula trgovinu s Izraelom, zašto se turska roba i dalje pojavljuje na izraelskom tržištu i u njegovim statističkim podacima?

Kako turska roba još stiže u Izrael?

Potrebno je razlikovati izravnu trgovinu od zemlje podrijetla proizvoda.

Izravna bilateralna trgovina preko turskog carinskog sustava službeno je zaustavljena u svibnju 2024. godine. Međutim, dio robe turskog podrijetla nastavio je stizati preko palestinskih područja, trećih država ili posredničkih tvrtki.

Palestinci nemaju neovisne luke i potpuno samostalan carinski sustav pa njihova roba mora prolaziti kroz izraelske luke i nadzorne mehanizme. Time je nastala siva zona koja je otvorila prostor za preusmjeravanje robe i moguće zaobilaženje zabrane.

Zato je pogrešno tvrditi da bojkot ne postoji samo zato što se određeni turski proizvodi još mogu pronaći u Izraelu. Ali jednako je netočno tvrditi da nijedan proizvod turskog podrijetla više ne stiže na izraelsko tržište.

Precizan zaključak glasi da je zabrana izravne trgovine stvarna i široka, ali nije uspjela spriječiti dolazak svake pojedinačne turske robe neizravnim putovima.

Azerbajdžanska nafta kao najveća iznimka

Najveću praktičnu iznimku predstavlja azerbajdžanska nafta koja na putu prema Sredozemlju prolazi naftovodom Baku, Tbilisi, Ceyhan, a zatim se ukrcava u turskoj luci Ceyhan.

Turska tvrdi da je nafta u vlasništvu Azerbajdžana te da Ankara ne određuje njezina konačnog kupca. Formalno, dakle, nije riječ o izravnoj prodaji turske nafte Izraelu.

Međutim, činjenica da nafta prolazi turskim teritorijem i ukrcava se u turskoj luci pokazuje da je Turska ostala važna tranzitna točka za energent koji stiže u Izrael.

To nije dokaz da je cijela politika prekida odnosa predstava. Ali jest stvarna iznimka koja pokazuje da turske mjere imaju granice i da Ankara još nije iskoristila sve instrumente pritiska kojima raspolaže.

Drugim riječima, Turska je određene karte zadržala za moguće buduće faze sukoba.

Luke i brodovi: ograničenja postoje, ali nema potpune blokade

Turska je uvela ograničenja za određene izraelske brodove te brodove koji izravno dolaze iz Izraela ili plove prema njegovim lukama. Brodovima pod turskom zastavom također je ograničeno uplovljavanje u izraelske luke.

Pojedine turske luke počele su tražiti izjave o vlasništvu i upravljanju brodovima te potvrde da ne prevoze oružje ili vojni materijal namijenjen Izraelu. Izraelske kompanije morale su prilagođavati određene rute, što potvrđuje da mjere nisu ostale samo na papiru.

Ipak, nije riječ o sveobuhvatnoj pomorskoj blokadi.

Brodovi registrirani u trećim državama, složeni lanci vlasništva, posredničke kompanije i alternativno navedena odredišta čine potpuno tursko zatvaranje svih pomorskih putova prema Izraelu gotovo nemogućim.

Je li Turska zatvorila zračni prostor Izraelu?

Slična situacija postoji i u zrakoplovstvu.

Izravnih civilnih letova između Turske i Izraela nema. Izraelskim državnim i vojnim zrakoplovima, kao i letovima koji prevoze oružje, zabranjeno je korištenje turskog zračnog prostora.

Turska je 2024. godine zabranila i zrakoplovu izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga prolazak kroz svoj zračni prostor.

Međutim, nije uvedena potpuna zabrana svakog izraelskog civilnog preleta. Pojedini komercijalni zrakoplovi nastavili su prolaziti turskim zračnim prostorom unutar određenih ograničenja.

Zato tvrdnja da je Turska zatvorila svoj zračni prostor svim izraelskim zrakoplovima nije precizna.

Ankara je prekinula izravne letove te zabranila prolazak državnim i vojnim zrakoplovima i pošiljkama oružja, ali nije uvela apsolutnu zabranu svakog komercijalnog preleta.

I ovdje se vidi ista logika. Pritisak je stvaran, ali nije potpun. Turska i dalje posjeduje instrumente koje može aktivirati ako sukob dodatno eskalira.

Nekadašnja vojna suradnja više ne postoji

Staro tursko izraelsko vojno partnerstvo praktično je okončano.

Danas nema zajedničkih vojnih vježbi, službenih poslova s oružjem, zajedničke obuke ni javno potvrđene operativne suradnje. Turska je također blokirala pojedine oblike izraelske suradnje s NATO savezom, uključujući sudjelovanje na sastancima i vojnim vježbama.

Istodobno postoje ograničeni obavještajni i tehnički kontakti, posebno kada je riječ o Siriji.

Znači li to da su Turska i Izrael tajni saveznici?

Ne. To nije sigurnosno partnerstvo, nego kanal za sprječavanje sukoba između dviju suparničkih država čije se snage i zrakoplovi mogu naći u istom prostoru.

I neprijateljske države međusobno komuniciraju kako jedan pogrešan udar, netočna procjena ili incident na terenu ne bi pokrenuo rat koji nijedna strana u tom trenutku nije planirala.

Sirija postaje najopasnija točka sukoba

Tursko izraelski spor više se ne odnosi samo na Gazu, trgovinu i diplomatske izjave.

Turska je postala najvažniji vanjski saveznik nove sirijske države. Sudjeluje u obuci sirijske vojske te obnovi njezinih sigurnosnih i vojnih institucija.

Izrael strahuje da bi rastući turski utjecaj mogao prerasti u trajnu vojnu prisutnost u područjima koja smatra važnima za vlastite operacije. Zbog toga je napadao sirijske položaje i baze koje su se povezivale s mogućim dolaskom turskih snaga, instruktora, protuzračne obrane ili druge vojne opreme.

Napad na zračnu bazu Abu al Duhur, izveden bez prethodnog upozorenja Ankari, dodatno je povećao napetost i otvorio prostor za međusobne prijetnje.

Upravo ovdje opasnost postaje najveća.

Turska govori da ne želi rat s Izraelom. Izrael istodobno zna da bi izravan napad na turske snage mogao pokrenuti sukob čiji završetak nitko ne može predvidjeti.

Zato Sjedinjene Američke Države pokušavaju uspostaviti ili proširiti mehanizam za sprječavanje sukoba između Turske, Izraela i Sirije.

Netanyahu je javno priznao zbog čega je zabrinut

U intervjuu za izraelski Kanal 9 Benjamin Netanyahu rekao je da je Izrael unutar Sirije uspostavio „sigurnosni pojas“ kako bi spriječio ono što je nazvao „džihadističkom invazijom“ sa sirijskog teritorija.

Kada je počeo govoriti o Turskoj, poručio je da se ona nalazi na sjeveru Sirije, ali da je ne želi vidjeti kako napreduje prema jugu.

Prema njegovim riječima, Izrael je sirijskoj vlasti poručio da ne smije dopustiti Turcima napredovanje prema jugu. Turskoj je preko američkih kanala također preneseno da unutar Sirije postoji „postojeće stanje“ koje se ne smije mijenjati.

Netanyahu tvrdi da te poruke nisu bile shvaćene pa ih je Izrael morao pojasniti „kinetičkim sredstvima“, odnosno uporabom vojne sile.

Zatim je izgovorio možda najvažniju rečenicu:

„Stvarnost se brzo mijenja. Jedna sila slabi, a druga jača.“

Mislio je na slabljenje ruskog i istodobno jačanje turskog utjecaja u Siriji.

Ta rečenica pokazuje da izraelski problem nije samo Gaza. Izrael zabrinjava mogućnost da Rusiju, koja je godinama bila prisutna u Siriji, postupno zamijeni mnogo aktivnija, snažnija i regionalno ukorijenjena Turska.

Vojno suparništvo postaje sve ozbiljnije

Vojno suparništvo između Turske i Izraela sve se više zaoštrava usporedno sa širenjem turske obrambene industrije i smanjivanjem ovisnosti Ankare o inozemstvu.

Izrael smatra da bi takav uspon Turske mogao promijeniti regionalnu ravnotežu snaga i ograničiti njegov prostor za djelovanje, osobito u Siriji i istočnom Sredozemlju.

Za Tel Aviv problem nije samo u sadašnjem rasporedu snaga. Mnogo je važnije pitanje kako će regija izgledati za pet ili deset godina ako Turska nastavi razvijati vlastite borbene zrakoplove, bespilotne letjelice, raketne sustave, ratne brodove, protuzračnu obranu i satelitske kapacitete.

Turska više nije država koja u potpunosti ovisi o uvozu ključnih vojnih sustava. Što je njezina obrambena samostalnost veća, to je manja mogućnost drugih država da političkim pritiskom, sankcijama ili obustavom isporuke oružja ograniče njezino djelovanje.

Upravo zato izraelski strah od turskog jačanja nije samo ideološki. On je prije svega strateški.

Može li izbiti izravan rat?

Mogućnost izravnog rata još je relativno mala, ali opasnost je veća nego tijekom prethodnih kriza.

Nekada su se Turska i Izrael sukobljavali oko Gaze, veleposlanika, političkih izjava i trgovinskih mjera. Danas se njihovi zrakoplovi, vojne baze, instruktori, obavještajne strukture i strateški interesi mogu susresti na istom geografskom prostoru, u Siriji.

Jedna pogrešna procjena ili napad u kojem bi stradali turski vojnici mogao bi strateško suparništvo i gospodarski pritisak pretvoriti u izravan vojni sukob.

Ni Ankara ni Tel Aviv trenutačno ne žele takav rat. Ali ratovi često ne počinju zato što ih obje strane žele, nego zato što jedna strana pogrešno procijeni granice strpljenja druge.

Je li onda sve samo predstava?

Činjenice pokazuju da nije.

Turska se odrekla izraelskog tržišta vrijednog milijarde dolara, zaustavila izravnu trgovinu, obustavila izravne letove, okončala nekadašnju vojnu suradnju i nametnula ograničenja izraelskim brodovima te državnom i vojnom zrakoplovstvu.

Također je pravno djelovala protiv Izraela i ograničavala njegovu suradnju s NATO savezom.

Sve to ima stvarnu političku i ekonomsku cijenu i ne može se opisati kao obična predstava.

Ali nije točna ni tvrdnja da je Turska prekinula baš svaki oblik posrednog gospodarskog i tehničkog kontakta. Azerbajdžanska nafta još prolazi turskim teritorijem, dio robe stiže posrednim putovima, pojedini civilni zrakoplovi koriste turski zračni prostor, a ograničeni komunikacijski kanali ostaju otvoreni radi sprječavanja neželjenog rata.

Zaključak je zato jasan. Turska i Izrael više nisu strateški partneri. Postali su ozbiljni regionalni suparnici čiji je sukob stvaran, dubok i sve opasniji.

To još nije otvoreni rat. Ali upravo se u Siriji danas ispisuje odgovor na pitanje može li jednoga dana postati.

Izvori i napomena uredništva

Analiza je izrađena na temelju javno dostupnih podataka, službenih priopćenja i izvještaja Ministarstva trgovine Republike Turske, turskog Ministarstva vanjskih poslova, Turskog statističkog instituta, izraelskog Državnog zavoda za statistiku, NATO saveza, Reutersa, Associated Pressa, Al Jazeere, izraelskog Kanala 9 te turskih i izraelskih medija koji prate trgovinu, pomorski promet, zrakoplovstvo i sigurnosna kretanja u Siriji.

Podaci o trgovinskim ograničenjima, prometu robe, brodovima i zračnim preletima odnose se na javno dostupne informacije u trenutku objavljivanja. Zbog čestih promjena propisa, ruta i političkih odluka pojedinosti se mogu naknadno promijeniti.

Autor: BI360 Analiza