Može li Egipat postati četvrti primjer nacionalnog pomirenja u regiji?

Bliski istok posljednjih mjeseci prolazi kroz procese koji su donedavno izgledali gotovo nezamislivo.

Umjesto nastavka beskrajnih unutarnjih sukoba, nekoliko država pokušava zatvoriti stare političke i oružane dosjee kroz razoružanje, amnestiju i integraciju u državne institucije.

Takvi procesi već se odvijaju u Turskoj, Siriji i Libanonu.

Postavlja se pitanje može li Egipat biti sljedeći.

Može li država koja se desetljećima nalazi između vojne vlasti i organiziranih islamističkih pokreta pronaći model kojim bi zatvorila jedno od najtežih poglavlja svoje suvremene povijesti?

Turski model: razoružanje u zamjenu za političku integraciju

U Turskoj je pokrenut proces okončanja dugotrajnog oružanog kurdskog sukoba. Temelj tog procesa jednostavan je, barem na papiru: polaganje oružja, raspuštanje ilegalnih vojnih struktura i povratak političkog djelovanja unutar državnog i zakonskog okvira.

Zauzvrat se otvara prostor za pravne olakšice, povratak dijela pripadnika u civilni život i političko rješavanje pitanja koja se desetljećima pokušavaju riješiti oružjem.

Takav proces nije nastao preko noći. Prethodili su mu politički kontakti, promjena javnog diskursa i priprema društva za mogućnost da se sukob ne završi vojnom pobjedom jedne strane, nego dogovorom koji će očuvati državu i zaustaviti daljnje krvoproliće.

Sirija pokušava ponovno ujediniti državu

Sličan proces odvija se u Siriji, gdje je postignut dogovor o prestanku postojanja Sirijskih demokratskih snaga kao zasebne vojne strukture.

Cilj je integracija njihovih pripadnika u sirijsku vojsku i državne institucije te ukidanje paralelnih vojnih i upravnih struktura.

Sirija nakon godina rata pokušava ponovno uspostaviti načelo da u jednoj državi ne mogu trajno postojati dvije vojske, dva zapovjedna sustava i dvije političke vlasti.

To ne znači brisanje kurdskog identiteta ni oduzimanje građanskih i kulturnih prava. Upravo suprotno, održivo rješenje zahtijeva da se prava Kurda zaštite unutar jedinstvene sirijske države, a ne kroz trajno postojanje zasebne vojne organizacije.

Ako se dogovor provede, Sirija bi mogla zatvoriti jedan od najopasnijih unutarnjih dosjea bez novoga velikog rata.

Libanon i pokušaj zatvaranja starih podjela

Treći primjer dolazi iz Libanona, gdje se kroz pitanje opće amnestije pokušava otvoriti put oslobađanju velikog broja pritvorenika i njihovoj reintegraciji u društvo.

Libanon je država dubokih vjerskih, političkih i društvenih podjela. Zbog toga pitanje amnestije nije samo pravno pitanje, nego mogući instrument nacionalnog pomirenja.

Takav postupak mora biti pažljivo uređen. Amnestija ne smije značiti nekažnjivost za teška ubojstva i zločine. Međutim, država koja godinama zadržava tisuće ljudi u zatvorima i pritvorima bez jasnog puta prema njihovu povratku u društvo samo produbljuje podjele koje pokušava riješiti.

Može li Egipat krenuti istim putem?

Egipat bi mogao postati četvrti primjer nacionalnog pomirenja, ali samo ako obje strane budu spremne prihvatiti teške kompromise.

Država bi mogla donijeti zakon kojim bi se omogućila amnestija ili preispitivanje presuda osobama koje nisu osobno sudjelovale u ubojstvima, terorističkim napadima ili izravnom poticanju na nasilje.

Takav bi proces mogao otvoriti put oslobađanju velikog broja političkih zatvorenika i pritvorenika te njihovu povratku obiteljskom, društvenom i gospodarskom životu.

S druge strane, Muslimansko bratstvo i druge vjersko-političke skupine koje djeluju izvan državnog i zakonskog okvira morale bi prihvatiti raspuštanje paralelnih organizacijskih struktura.

Njihovi bi se članovi zatim mogli uključiti u društvo i državne institucije kao građani, kroz dopuštene političke, vjerske i društvene oblike djelovanja.

Drugim riječima, država bi otvorila vrata pomirenju, ali bi zauzvrat morala dobiti jasno odricanje od tajnih organizacijskih struktura, političkog nasilja i djelovanja izvan zakona.

Sukob koji iscrpljuje Egipat od 1952. godine

Egipat se od revolucije u srpnju 1952. nalazi u gotovo neprekinutom sukobu između vojne institucije i islamističkih pokreta.

Mijenjali su se predsjednici, političke okolnosti i međunarodni savezi, ali je temeljna podjela ostajala ista: vojska na jednoj, a Muslimansko bratstvo i druge islamske skupine na drugoj strani.

Ta je podjela desetljećima trošila energiju egipatske države i društva.

Nije stvorila stabilan demokratski sustav, nije riješila pitanje političkog sudjelovanja i nije ponudila dugoročan model odnosa između države, vjere i društva. Umjesto toga, svaka je nova kriza vraćala zemlju na početak.

Vojska je islamističke pokrete promatrala kao prijetnju državi, dok su islamisti vojsku promatrali kao prepreku političkoj promjeni. Između tih dviju strana postupno se sužavao prostor za civilnu politiku, neovisne institucije i stvarnu reformu.

Vrijeme je da Egipat pokuša izaći iz tog začaranog kruga.

Ni osveta ni povratak na staro

Nacionalno pomirenje ne može značiti povratak Egipta u stanje prije 2013. godine. Također ne može značiti da se zločini, nasilje i političke pogreške jednostavno zaborave.

Ali pomirenje ne može biti ni bezuvjetna predaja jedne strane drugoj.

Ako država želi zatvoriti ovaj dosje, mora napraviti jasnu razliku između osoba odgovornih za nasilje i desetaka tisuća ljudi koji su zatvoreni zbog političke pripadnosti, mirnog djelovanja ili povezanosti s organizacijama koje su proglašene nezakonitima.

Istodobno, Muslimansko bratstvo mora priznati da se u politički život ne može vratiti kao zatvorena paralelna struktura koja djeluje izvan zakona i državnih institucija.

Sudjelovanje u politici mora biti građansko, javno i transparentno. Nitko ne bi smio imati vlastitu tajnu hijerarhiju, sigurnosnu strukturu ili organizacijsku lojalnost koja stoji iznad države.

Egipat više nema luksuz beskrajnog unutarnjeg sukoba

Egipat se danas nalazi pred ozbiljnim gospodarskim, demografskim i sigurnosnim izazovima.

Rat u Sudanu ugrožava njegovu južnu granicu. Pitanje vode Nila izravno se tiče budućnosti zemlje. Gaza i izraelska politika stvaraju pritisak na Sinaj. Regionalni savezi ubrzano se mijenjaju, dok se egipatsko gospodarstvo suočava s dugovima, inflacijom i pritiskom rastućeg stanovništva.

U takvim okolnostima unutarnji sukob vlasti i islamističkih pokreta više nije samo političko pitanje. On postaje teret koji slabi cijelu državu upravo u trenutku kada joj je potrebno najveće moguće unutarnje jedinstvo.

Pomirenje zato ne bi bilo poklon Muslimanskom bratstvu niti poraz egipatske države. Ono bi moglo biti pokušaj da se energija zemlje konačno usmjeri prema stvarnim izazovima.

Promjena u Egiptu mora biti postupna

Iskustvo posljednjih desetljeća pokazalo je da nagli politički preokreti u Egiptu često proizvode snažne protureakcije.

Nakon 2011. godine otvoren je prostor za promjene, ali država, politički pokreti i društvo nisu uspjeli izgraditi stabilan zajednički sustav. Rezultat su bili novi sukobi, polarizacija i povratak represije.

Egipatska politička promjena zato će vjerojatno morati biti postupna.

To znači ograničene, ali stvarne reforme, postupno oslobađanje političkog prostora, jačanje vladavine prava, preispitivanje položaja zatvorenika i uključivanje građana u javni život.

Jedan korak neće riješiti sve probleme, ali niz ozbiljnih i dosljednih koraka može promijeniti smjer države.

Egipatsko društvo povijesno je pokazivalo sklonost umjerenosti. Većina građana ne želi ni vjerski radikalizam ni trajnu vojnu kontrolu svakog dijela političkog života. Žele funkcionalnu državu, sigurnost, gospodarsku stabilnost, pravdu i mogućnost mirnog sudjelovanja u odlučivanju o vlastitoj budućnosti.

Je li predsjedničko zeleno svjetlo moguće?

Egipat ima dovoljno pravnih stručnjaka, političkih mislilaca i uglednih javnih osoba koje bi mogle osmisliti ozbiljan model nacionalnog pomirenja.

Za početak bi bilo potrebno političko zeleno svjetlo predsjednika i jasna spremnost druge strane da prihvati zakonske uvjete.

Nakon toga moglo bi se osnovati nacionalno povjerenstvo koje bi pojedinačno razmatralo slučajeve zatvorenika, razdvojilo političke slučajeve od teških kaznenih djela i pripremilo okvir za reintegraciju oslobođenih osoba.

Proces bi morao biti postupan, nadziran i pravno uređen. Upravo bi takav pristup mogao zaštititi državu od sigurnosnih rizika, a istodobno spriječiti da pomirenje ostane samo politički slogan.

Vrijeme je za zatvaranje najduljeg egipatskog sukoba

Turska, Sirija i Libanon pokazuju da se čak i najteži unutarnji sukobi mogu pokušati riješiti drukčije od beskrajnog zatvaranja, progona i oružanih obračuna.

Nijedan od tih procesa nije jednostavan i još nije moguće tvrditi da će svaki od njih završiti uspješno. Međutim, svi polaze od iste ideje: država mora ostati jedinstvena, oružane i paralelne strukture moraju nestati, a ljudima koji nisu počinili teške zločine treba ponuditi put povratka u normalan život.

Egipat bi mogao primijeniti vlastiti model zasnovan na istim načelima.

Amnestija za one koji nisu sudjelovali u nasilju. Raspuštanje ilegalnih organizacijskih struktura. Odricanje od političkog nasilja. Povratak građana u društvo. Postupno otvaranje političkog prostora.

Za takav su dogovor potrebni hrabrost vlasti, odgovornost Muslimanskog bratstva i spremnost obje strane da budućnost Egipta stave iznad vlastitih povijesnih sukoba.

Egipat se od 2011. godine kreće u krugu neizvjesnosti, straha i odsutnosti jasne političke vizije.

Možda je upravo nacionalno pomirenje politički korak koji toj zemlji danas najviše nedostaje.