Dvije sigurnosne arhitekture sudaraju se na Bliskom istoku: Mekanski savez s jedne, Izrael, Grčka i širi krug partnera s druge strane

Danas su se gotovo istodobno dogodile dvije stvari koje, promatraju li se odvojeno, izgledaju kao dva obična diplomatsko-vojna događaja.

Ali kada ih stavimo na istu kartu, slika postaje mnogo zanimljivija.

U Istanbulu su Turska, Saudijska Arabija i Pakistan održali prvi sastanak Strateškog političkog i obrambenog odbora uspostavljenog Mekanskim sporazumom o zajedničkoj obrani.

Istoga dana Izrael i Grčka potpisali su obrambeni sporazum vrijedan približno tri milijarde eura, najveći obrambeni posao u povijesti njihovih odnosa.

Je li riječ samo o slučajnosti?

Možda vremenski jest.

Strateški, međutim, teško je ignorirati širu sliku.

Mekanski savez pokušava stvoriti novu regionalnu sigurnosnu arhitekturu

Turska, Saudijska Arabija i Pakistan 7. kolovoza potpisali su Mekanski sporazum o zajedničkoj obrani.

Njegova najvažnija odredba vrlo je jednostavna: oružani napad na jednu od triju država smatra se napadom na sve.

To još uvijek nije NATO i bilo bi pogrešno tako ga predstavljati. Ne postoji NATO-ova razina integriranog zapovjedništva, stalnih snaga i desetljećima izgrađenih vojnih struktura.

Ali politička poruka sporazuma iznimno je važna.

Turska u taj okvir donosi jednu od najvećih vojski NATO-a, razvijenu obrambenu industriju, bespilotne sustave i strateški položaj između Europe, Crnog mora, Kavkaza i Bliskog istoka.

Pakistan donosi veliku vojsku, raketne sposobnosti i, što je posebno važno, nuklearni status.

Saudijska Arabija donosi kapital, energetsku težinu, geografski položaj i sposobnost financiranja velikih zajedničkih obrambenih projekata.

To su tri različite vrste moći koje se pokušavaju spojiti u jednu strukturu.

I današnji sastanak u Istanbulu pokazao je da sporazum ne žele ostaviti samo na papiru. Dogovoreno je daljnje institucionaliziranje suradnje, dok se razgovara o interoperabilnosti vojski, zajedničkoj proizvodnji, razvoju obrambene tehnologije i koordinaciji.

Drugim riječima, Mekanski sporazum polako prelazi iz političke deklaracije u pokušaj stvaranja sustava.

A istoga dana Izrael i Grčka potpisuju „Ahilov štit“

S druge strane istočnog Mediterana događa se nešto jednako važno.

Izrael i Grčka potpisali su sporazum vrijedan oko tri milijarde eura kojim će Izrael pomoći izgraditi grčki višeslojni sustav protuzračne i proturaketne obrane nazvan „Ahilov štit“.

Grčka dobiva izraelske sustave David’s Sling, SPYDER i BARAK MX, radare, nacionalni sustav zapovijedanja i upravljanja te dodatne sustave za borbu protiv bespilotnih letjelica.

To više nije obična kupnja nekoliko baterija protuzračne obrane.

Izraelska tehnologija postaje jedan od temelja buduće grčke protuzračne arhitekture.

A kada se zna da Grčka istodobno kupuje američke F-35, modernizira mornaricu i ulaže desetke milijardi eura u obranu, jasno je da se na zapadnoj strani turskog strateškog prostora stvara sve ozbiljnija vojna infrastruktura.

Ni motiv nije potpuno skriven.

Izraelski ministar obrane Israel Katz prilikom potpisivanja govorio je o zajedničkim strateškim interesima Izraela i Grčke te o akterima s „hegemonističkim ambicijama“ koji pokušavaju širiti svoj utjecaj.

Nije potrebno mnogo političke mašte da bi se razumjelo na koga se barem djelomično odnosi takva poruka.

Gdje se u cijeloj priči pojavljuju Indija i Emirati?

Ovdje treba napraviti važnu razliku.

Ne postoji formalni vojni savez Izraela, Grčke, Indije i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji bi imao odredbu poput Mekanskog sporazuma da se napad na jednoga smatra napadom na sve.

Ali postoji mreža strateških odnosa koja se posljednjih godina gradila oko Izraela.

Izrael i Grčka produbljuju vojnu suradnju.

Izrael i Indija godinama imaju snažne obrambene i tehnološke odnose.

Ujedinjeni Arapski Emirati normalizirali su odnose s Izraelom kroz Abrahamove sporazume.

Indija je istodobno trebala biti jedan od glavnih stupova projekta IMEC, gospodarskog koridora koji bi Indiju preko Zaljeva, Saudijske Arabije, Jordana i Izraela povezao s Europom.

U toj konstrukciji Izrael nije trebao biti samo država na Bliskom istoku.

Trebao je postati most između Azije, arapskog Zaljeva i Europe.

I upravo tu Mekanski sporazum dobiva mnogo šire geopolitičko značenje.

Saudijska Arabija mijenja računicu

Najveći problem za staru konstrukciju nije Turska.

To je Saudijska Arabija.

Jer bez Saudijske Arabije teško je ostvariti veliku kopnenu arhitekturu koja bi povezivala Indiju, Zaljev, Izrael i Europu.

A Rijad se danas, umjesto sigurnosnog približavanja Izraelu, nalazi za istim obrambenim stolom s Ankarom i Islamabadom.

Financial Times nedavno je upozorio upravo na taj problem: pogoršanje saudijsko-izraelskih odnosa ozbiljno ugrožava izvornu viziju IMEC-a, dok Rijad razmatra alternativne prometne i komunikacijske pravce koji bi mogli zaobići Izrael.

To je možda jedna od najvećih geopolitičkih promjena u cijeloj priči.

Jer ako Saudijska Arabija počne svoju sigurnost graditi s Turskom i Pakistanom, a svoje buduće trgovačke koridore razvijati bez nužne izraelske poveznice, tada se mijenja puno više od jednog vojnog sporazuma.

Mijenja se karta povezivanja Bliskog istoka.

Indija se nalazi u posebno osjetljivoj poziciji

Indija neće jednostavno napustiti Izrael.

Njihova obrambena, tehnološka i gospodarska suradnja preduboka je za tako nešto.

Ali New Delhi istodobno treba Saudijsku Arabiju i druge države Zaljeva.

A sada se pojavljuje još jedan problem: Pakistan.

Mekanski savez Islamabad stavlja u sigurnosnu strukturu sa Saudijskom Arabijom i Turskom. Za Indiju je teško zamisliti priključivanje bilo kakvom regionalnom sigurnosnom sustavu u kojem Pakistan ima središnju ulogu.

Zato se polako pojavljuju dvije različite logike.

Jedna povezuje Tursku, Saudijsku Arabiju i Pakistan, uz mogućnost širenja na druge države.

Druga nije jedinstveni formalni savez, ali obuhvaća snažne bilateralne i multilateralne veze Izraela s Grčkom, Indijom, Emiratima i zapadnim partnerima.

Između njih nalazi se čitav niz država koje neće željeti birati samo jednu stranu.

I tu dolazimo do stvarnog značenja današnjeg dana

Ne tvrdim da su danas nastala dva nova NATO-a.

Nisu.

Ne tvrdim ni da će sutra Turska, Saudijska Arabija i Pakistan krenuti protiv Izraela, niti da će Grčka, Izrael i Indija formirati vojni blok protiv Turske.

Geopolitika nije toliko jednostavna.

Ali trend je teško previdjeti.

Regija se ponovno organizira.

Države više ne vjeruju potpuno starom sigurnosnom poretku i pokušavaju izgraditi vlastite mreže odvraćanja.

Na jednoj strani Ankara, Rijad i Islamabad pokušavaju institucionalizirati zajedničku obranu.

Na drugoj strani Izrael dodatno učvršćuje vojnu vezu s Grčkom, dok zadržava snažne strateške odnose s Indijom i Emiratima.

I zato tri milijarde eura za grčki „Ahilov štit“ nisu samo grčka kupnja izraelskog oružja.

Kao što ni sastanak u Istanbulu nije samo još jedan sastanak ministara.

To su dijelovi mnogo veće slagalice.

Najvažnije pitanje više nije hoće li Turska ili Izrael imati nekoliko desetaka zrakoplova ili projektila više.

Pravo pitanje glasi:

Tko će u sljedećih deset godina oko sebe uspjeti okupiti više država, povezati njihove vojske, obrambene industrije, energetske pravce i trgovačke koridore?

Jer buduća ravnoteža snaga na Bliskom istoku možda se neće odlučivati samo na bojištu.

Odlučivat će se i u Istanbulu, Rijadu, Islamabadu, Ateni, Tel Avivu i New Delhiju.

A danas smo možda vidjeli samo dvije različite slike istoga procesa: početak borbe za novu sigurnosnu arhitekturu prostora od istočnog Mediterana do Indijskog oceana.