Siriji nisu dovoljne samo investicije: slučaj rafinerije Banias pokazuje zašto su proizvodnja i planiranje jednako važni

Sirija posljednjih mjeseci sve više govori o investicijama.

Predsjednik Ahmed al-Šaraa govorio je o mogućnosti da se sirijsko gospodarstvo već 2027. približi razini iz 2010. godine, dok istodobno stižu najave novih zaljevskih, arapskih i međunarodnih ulaganja.

To je bez sumnje pozitivno.

Siriji nakon godina rata trebaju kapital, tehnologija, infrastruktura, nova radna mjesta i pristup međunarodnim tržištima.

Ali postoji pitanje koje se sve češće nameće:

Može li se gospodarska strategija jedne zemlje temeljiti prvenstveno na tome tko će doći i investirati u nju?

Investicije mogu ubrzati oporavak. Ali same po sebi ne mogu zamijeniti gospodarstvo koje proizvodi vlastitu vrijednost.

A aktualni slučaj rafinerije Banias dobro pokazuje zašto.

Banias je više od pitanja cijene goriva

Youssef Qablawi govorio je za Sky News o rastu cijena naftnih derivata u Siriji te među razlozima naveo radove na modernizaciji rafinerije Banias, čiji bi proizvodni kapacitet nakon završetka radova trebao biti povećan.

Modernizacija je potrebna.

Problem nije u tome treba li obnoviti rafineriju, nego kada se to radi i kako se država pripremila za razdoblje smanjene proizvodnje.

Sirija se nalazi u iznimno nestabilnom regionalnom okruženju. Poremećaji pomorskog prometa, rast troškova transporta i osiguranja te rizici za energetske opskrbne pravce čine uvoz skupljim i nesigurnijim.

Upravo u takvom trenutku zemlja mora veći dio svojih potreba za određenim derivatima pokrivati uvozom.

Zato su pitanja potpuno legitimna.

Ako je remont bio planiran unaprijed, jesu li osigurane dovoljne strateške zalihe?

Jesu li unaprijed ugovorene potrebne količine iz uvoza?

Jesu li napravljeni scenariji za rast cijena i moguće prekide opskrbe?

To nisu pitanja protiv modernizacije niti protiv nove vlasti.

To su pitanja upravljanja državom.

Isti princip vrijedi za cijelo gospodarstvo

Upravo tu dolazimo do šireg pitanja sirijskog ekonomskog modela.

Sirija ne treba samo kapital izvana.

Prvo mora precizno utvrditi što posjeduje, što može proizvoditi i u kojim sektorima može biti konkurentna.

Poljoprivreda je očit primjer.

Sirija ima različite klimatske i geografske zone te dugu poljoprivrednu tradiciju. Umjesto izvoza sirovog proizvoda, cilj bi trebao biti stvaranje cijelog lanca vrijednosti: proizvodnja, prerada, pakiranje, brendiranje i izvoz gotovog proizvoda.

Jer tona sirovine i tona prerađenog proizvoda nisu ista ekonomska vrijednost.

Sirija još mora utvrditi što se nalazi ispod njezina tla

Sličan pristup potreban je i kod mineralnih resursa.

Siriji je potrebno moderno i sustavno geološko istraživanje cijelog teritorija ne samo zbog nafte i plina.

Današnje gospodarstvo sve više ovisi o litiju, rijetkim zemnim elementima i drugim mineralima potrebnima za elektroniku, baterije, energetiku i naprednu industriju.

To ne znači tvrditi da Sirija sigurno posjeduje velika komercijalno isplativa nalazišta tih sirovina.

Upravo suprotno.

Potrebno je istraživanje kako bi država znala što stvarno ima prije nego što na tome počne graditi gospodarsku strategiju.

Geografski položaj također je resurs

Sirija ima još jednu prednost koja se ne može iscrpiti poput nafte – svoj položaj.

Nalazi se između Mediterana, Iraka i šireg Zaljeva te u neposrednoj blizini turskog, arapskog i europskog tržišta.

Uz obnovljene ceste, željeznice, luke, logističke centre i industrijske zone, taj položaj može postati gospodarska vrijednost sam za sebe.

Sirija ne mora biti samo tržište na koje će netko doći prodavati ili ulagati.

Može ponovno postati proizvodno, prometno i trgovačko čvorište između Mediterana i unutrašnjosti Bliskog istoka.

Pitanje nije samo tko će investirati, nego u što

Zato bi se rasprava o budućnosti sirijskog gospodarstva trebala promijeniti.

Umjesto samo:

Tko će investirati u Siriju?

potrebno je pitati:

Što će Sirija proizvoditi? Što će izvoziti? Koje će vlastite resurse razvijati? I gdje želi biti konkurentna za deset ili dvadeset godina?

Strani kapital tada dobiva mnogo snažniju ulogu.

Ne dolazi spašavati gospodarstvo koje čeka novac izvana, nego sudjelovati u širenju gospodarstva koje već zna što želi proizvoditi.

Siriji zato trebaju zaljevski, arapski, turski, europski i drugi međunarodni investitori.

Ali jednako su joj potrebni sirijski poljoprivrednik, industrijalac, inženjer, geolog, istraživač i poduzetnik.

Banias je mala slika mnogo većeg pitanja

Zbog toga priča o rafineriji Banias nije samo priča o gorivu.

Ona pokazuje razliku između investicije i strategije.

Možete modernizirati rafineriju, ali morate planirati kako ćete opskrbljivati zemlju dok ona ne radi punim kapacitetom.

Možete privući milijarde dolara stranih ulaganja, ali morate znati u koje sektore ih želite usmjeriti i kakvu će vrijednost nakon njihova odlaska nastaviti stvarati domaće gospodarstvo.

Investicija je alat, a ne gospodarski model.

Pravo bogatstvo jedne države počinje kada zna što posjeduje, što može proizvesti, kako tome dodati vrijednost i kako taj proizvod prodati svijetu.

Ako nova Sirija uspije spojiti strani kapital s domaćom proizvodnjom, resursima, znanjem i dugoročnim planiranjem, tada investicije doista mogu postati motor obnove.

Ako se, međutim, cijela strategija svede na čekanje sljedećeg velikog investitora, zemlja će možda privremeno rasti ali neće nužno izgraditi održivo gospodarstvo.

Povezani članak: Sirija želi zatvoriti eru kampova: više od 200 već ugašeno, tisuće obitelji pripremaju se za povratak