Turska gradi vojnu moć koja mijenja regiju: Sirija bi mogla postati ključ nove ravnoteže prema Izraelu

Ankara više ne povećava samo vojni proračun. Cilj je izgraditi gotovo potpuno samostalnu obrambenu industriju od borbenih zrakoplova i dronova do tenkova, radara, elektronike i protuzračne obrane.

Za Izrael je posebno važno pitanje koliko će se te sposobnosti u budućnosti preliti u obnovu sirijske vojske.

Turska ulazi u novu fazu razvoja svoje vojne moći. Više nije riječ samo o kupnji dodatnog naoružanja ili povećanju broja vojnika, nego o stvaranju industrijske baze koja bi Ankari trebala omogućiti da sve veći dio svojih vojnih potreba zadovoljava vlastitom proizvodnjom.

Projekti poput borbenog zrakoplova KAAN, bespilotnog borbenog sustava KIZILELMA i tenka ALTAY samo su najvidljiviji dio mnogo šire transformacije.

A upravo tu počinje priča koja izravno povezuje Tursku, Siriju i Izrael.

Sirija je najbliži prostor turske vojne transformacije

Ankara Siriju više ne promatra isključivo kao sigurnosni problem uz svoju južnu granicu.

Nakon velikih političkih promjena u Damasku otvorio se prostor za tursku pomoć u obnovi sirijskih državnih i vojnih institucija, obuci kadrova i ponovnom uspostavljanju funkcionalne vojne infrastrukture.

Za Izrael je posebno osjetljivo pitanje što bi se dogodilo ako se ta suradnja s vremenom proširi na naprednije sustave.

Sirijska vojska opremljena modernim radarima, sustavima elektroničkog ratovanja, protuzračnom obranom te suvremenim sustavima zapovijedanja i kontrole predstavljala bi sasvim drukčije sigurnosno okruženje od onoga na koje je Izrael navikao posljednjih godina.

U tom kontekstu treba promatrati i izraelske udare na Abu al-Duhur.

Poruka Ankari i Damasku mogla bi se sažeti ovako:

Izrael želi postaviti granicu do koje tursko-sirijska vojna suradnja može ići.

Što ako Turska pomogne izgraditi novu sirijsku vojsku?

To je zapravo važnije pitanje od pojedinačnih izraelskih udara.

Izrael je godinama mogao djelovati u sirijskom zračnom prostoru uz vrlo široku operativnu slobodu. Sirijska protuzračna obrana bila je oslabljena, vojna infrastruktura devastirana, a država iscrpljena dugotrajnim ratom.

Ali što ako se ta situacija počne mijenjati?

Ako Turska tijekom sljedećih godina dodatno razvije vlastite radare, protuzračnu obranu, elektroničko ratovanje, bespilotne sustave i borbene zrakoplove, Ankara dobiva sposobnost ne samo jačanja vlastite vojske nego i pomaganja partnerima u izgradnji mnogo sofisticiranijih obrambenih sustava.

Sirija je prvi kandidat da osjeti posljedice takve promjene.

To ne znači da će Damask sutra dobiti KAAN ili najnaprednije turske protuzračne sustave. Takav zaključak bio bi preuranjen.

Ali obuka, doktrina, radari, komunikacijski sustavi, elektroničko ratovanje, bespilotne letjelice i postupna obnova protuzračne obrane već bi mogli bitno promijeniti vojnu jednadžbu.

Prava borba možda neće biti Turska protiv Izraela

Zbog toga buduće tursko-izraelsko nadmetanje u Siriji ne mora prerasti u izravan rat.

Mnogo je izgledniji drugi oblik suparništva:

borba za to tko će odrediti vojnu arhitekturu poslijeratne Sirije.

Izrael želi Siriju koja neće predstavljati ozbiljnu vojnu prijetnju njegovoj zračnoj i sigurnosnoj nadmoći.

Turskoj, s druge strane, odgovara stabilna Sirija sa snažnim državnim institucijama i vojskom sposobnom kontrolirati vlastiti teritorij.

Upravo tu interesi Ankare i Izraela mogu doći u ozbiljan sukob.

Jer ako Sirija obnovi vojsku uz tursku pomoć, Izrael se dugoročno više neće suočavati samo s oporavljenim Damaskom.

Suočavat će se sa Sirijom iza koje stoji jedna od najvećih vojski NATO-a i obrambena industrija koja ubrzano smanjuje svoju ovisnost o inozemstvu.

Izraelska dilema

Tu se pojavljuje problem za izraelsku strategiju.

Izrael može pokušavati vojnim udarima spriječiti raspoređivanje određenih sustava u Siriji. Može diplomatskim kanalima upozoravati Ankaru. Može pokušavati definirati svoje crvene linije.

Ali svaki snažniji pokušaj blokiranja sirijske vojne obnove nosi i suprotan rizik.

Što je veći izraelski pritisak na Damask, to Sirija ima veći razlog tražiti snažnog vanjskog sigurnosnog partnera.

A geografski, politički i vojno Turska je za novu Siriju jedan od najočitijih kandidata.

Tako nastaje paradoks: pokušavajući ograničiti turski vojni utjecaj u Siriji, Izrael bi mogao dodatno povećati potrebu Damaska za upravo takvom suradnjom s Ankarom.

Više od proizvodnje oružja

Zato turski obrambeni uspon treba promatrati mnogo šire od broja proizvedenih dronova, tenkova ili borbenih zrakoplova.

Država koja može samostalno proizvoditi ključne vojne sustave dobiva i sposobnost oblikovanja sigurnosnog okruženja svojih susjeda.

A u slučaju Turske nijedan susjed u ovom trenutku nije strateški važniji od Sirije.

Pravo pitanje za Izrael zato više nije samo koliko će snažna postati Turska.

Pitanje je:

Koliko će snažna postati Sirija ako dio turske vojne, industrijske i tehnološke moći jednog dana bude stavljen u službu obnove njezine vojske?

Upravo bi odgovor na to pitanje mogao odrediti jednu od najvažnijih promjena ravnoteže snaga na Bliskom istoku u godinama koje dolaze.