Govorili su da je Mekkanski sporazum „cionistički“ danas se vidi da je cilj oslobađanje od stranog tutorstva

Mekkanski sporazum Saudijske Arabije, Turske i Pakistana od početka je izazivao potpuno suprotna tumačenja.

Jedni su ga vidjeli kao početak novog sigurnosnog povezivanja muslimanskih država.

Drugi su ga odmah pokušali prikazati kao projekt iza kojeg navodno stoje Washington i Izrael.

Govorilo se čak:

„To je cionistički sporazum.“

Ali pogledamo li ono što se danas događa oko Saudijske Arabije, nameće se potpuno suprotno pitanje:

Što ako je Mekkanski sporazum zapravo pokušaj da muslimanske države počnu graditi vlastitu sigurnost bez stranih tutora?

Jemen bi mogao biti njegov prvi veliki test.

Huti su izdvojili Saudijsku Arabiju

Najzanimljiviji detalj posljednje eskalacije nije samo napredovanje Huta, nego koga su odlučili izdvojiti kao metu pritiska.

Prema novoj hutijskoj deklaraciji, pomorska blokada usmjerena je protiv saudijskih plovila, dok je drugim brodovima dopušten prolazak.

To po novome uključuje i američke brodove.

Dakle, dok Huti pojačavaju vojni i gospodarski pritisak na Saudijsku Arabiju, američki brodovi prema njihovoj deklaraciji mogu prolaziti, dok su saudijski izdvojeni kao meta.

I tu se nameće vrlo neugodno pitanje:

Ako je ovo prvenstveno borba protiv američkog i izraelskog utjecaja, zašto američki brodovi sada mogu prolaziti, a saudijski ne mogu?

Odgovor možda treba tražiti u mnogo široj slici.

Hormuz s jedne, Bab el-Mandeb s druge strane

Pogledajte kartu.

Saudijska Arabija nalazi se između dvije strateške točke.

Na istoku je Hormuški tjesnac, gdje Iran raspolaže ozbiljnim polugama pritiska.

Na jugozapadu je Bab el-Mandeb, gdje Huti sada mogu ugrožavati saudijske trgovačke i energetske interese.

A iza Huta godinama stoji snažna iranska vojna, politička i tehnološka pomoć.

Zato ovo više nije samo pitanje unutarnjeg rata u Jemenu.

Ovo postaje pitanje strateškog smjera Saudijske Arabije.

Jer upravo se taj smjer počeo mijenjati.

Saudijska Arabija više ne želi ovisiti samo o jednom zaštitniku

Rijad nije prihvatio normalizaciju s Izraelom bez rješenja palestinskog pitanja.

Istodobno pokušava voditi samostalniju vanjsku politiku, širiti krug partnera i smanjivati potpunu sigurnosnu ovisnost o Washingtonu.

Jačaju veze s Turskom.

Jačaju veze s Pakistanom.

A onda nastaje Mekkanski sporazum.

Njegova najveća važnost možda nije u tome koliko vojnika danas može poslati na neko bojište.

Važnija je ideja:

Saudijska Arabija, Turska i Pakistan pokušavaju izgraditi vlastiti sigurnosni okvir.

Ne iranski.

Ne izraelski.

Ne potpuno američki.

Nego okvir u kojem će države regije imati veću sposobnost same odlučivati o svojoj sigurnosti.

Ali nije riječ samo o vojsci, mijenja se i karta koridora

Tu dolazimo do drugog važnog dijela slagalice.

Godinama se promovirao IMEC veliki gospodarski pravac koji bi Indiju povezao s Europom preko Zaljeva, Saudijske Arabije, Jordana i Izraela.

Za Izrael bi takav projekt imao ogromnu stratešku vrijednost jer bi ga pretvorio u jedno od važnih tranzitnih čvorišta između Azije i Europe.

Ali saudijski regionalni zaokret otvara prostor za potpuno drukčiju os:

Hidžaz – Saudijska Arabija – Jordan – Sirija – Turska – Europa.

Takav pravac zaobišao bi Izrael, ponovno uključio Siriju u velike regionalne gospodarske tokove i povezao Zaljev s Europom preko Turske.

Kada se to stavi uz Mekkanski sporazum, priča postaje mnogo veća od jednog obrambenog dogovora.

Sigurnost, trgovina, energija i prometni koridori počinju se spajati u istu geopolitičku sliku.

A govorili su da je to „cionistički sporazum“

Onda postavimo jednostavno pitanje.

Ako je Mekkanski sporazum „cionistički projekt“, zašto bi Izraelu odgovarao snažan i sve samostalniji sigurnosni blok koji povezuje Saudijsku Arabiju, Tursku i nuklearni Pakistan?

Zašto bi Iranu odgovarao blok koji bi sutra mogao ograničiti prostor njegovim naoružanim saveznicima diljem regije?

I zašto bi Washingtonu bilo potpuno svejedno ako jedan od njegovih najvažnijih tradicionalnih partnera više ne želi svoju sigurnost graditi gotovo isključivo pod američkim kišobranom?

Možda je ideja Mekkanskog sporazuma upravo suprotna onome kako su ga protivnici predstavljali.

Ne zamijeniti jednog tutora drugim, nego postupno smanjivati potrebu za tutorom uopće.

A onda Iran pruža ruku UAE-u – državi koju zbog bliskosti s Izraelom mnogi nazivaju njegovom „produženom rukom“

Upravo dok Huti pojačavaju pritisak na Saudijsku Arabiju i dok Rijad s Turskom i Pakistanom pokušava graditi novi sigurnosni okvir, događa se nešto što ne treba previdjeti.

Iranski predsjednik pruža ruku UAE-u.

A znamo kakvu je poziciju Abu Dhabi izgradio posljednjih godina.

Abrahamovi sporazumi. Bliski politički, gospodarski i sigurnosni odnosi s Izraelom. Istodobno, vlastita mreža interesa i saveznika u Jemenu.

Upravo zbog toga kritičari politike Abu Dhabija UAE često nazivaju „produženom rukom Izraela“ u arapskom svijetu.

A sada iz Teherana i Abu Dhabija dolazi poruka da stare nesuglasice treba ostaviti iza sebe i gledati prema budućnosti.

To je zanimljiv trenutak.

Samo rukovanje, naravno, nije dokaz da su Iran, UAE i Izrael stvorili nekakav zajednički savez protiv Saudijske Arabije.

Za takvu tvrdnju nema dokaza.

Ali pokazuje nešto drugo: koliko se brzo na Bliskom istoku mogu presložiti odnosi kada se promijene interesi.

Ne moraju biti saveznici da bi im odgovarao isti rezultat

Iran i Izrael danas su stvarni neprijatelji. Njihov sukob nije predstava i ne treba ga tako prikazivati.

Ali geopolitika nije nogomet.

Dvije neprijateljske strane ne moraju se voljeti da bi im u jednom konkretnom pitanju odgovarao isti rezultat.

Iranu teško može odgovarati snažan blok Saudijske Arabije, Turske i Pakistana koji bi mogao ograničiti djelovanje njegovih regionalnih saveznika.

Izraelu teško može biti potpuno svejedno nastaje li samostalniji muslimanski sigurnosni blok koji povezuje Tursku, Saudijsku Arabiju i nuklearni Pakistan posebno ako se uz njega razvijaju gospodarski pravci koji mogu zaobići Izrael.

UAE, pak, ima vlastite interese u Jemenu koji se ne moraju uvijek poklapati s interesima Rijada.

Za razumijevanje toga ne treba zamišljati tajnu prostoriju u kojoj Iran, Izrael, UAE, SAD i Huti zajedno crtaju kartu Bliskog istoka.

Dovoljno je pratiti interese.

Podijeljen Bliski istok desetljećima je odgovarao mnogima

Podijeljene države lakše je pritiskati.

Jedne se naoružava protiv drugih.

Drugima se prodaje zaštita.

Trećima se nameće izbor između velikih sila.

Suniti protiv šijita.

Arapi protiv Turaka.

Iran protiv Zaljeva.

I dok se države regije međusobno iscrpljuju, vanjske sile zadržavaju golem utjecaj na njihovu sigurnost.

Ali što se događa ako Saudijska Arabija, Turska i Pakistan pokušaju napraviti nešto drukčije?

Graditi sigurnost zajedno.

A što ako im se jednog dana približe druge arapske i muslimanske države?

Tada Mekkanski sporazum prestaje biti samo vojni dokument.

Postaje mogući začetak nove regionalne sigurnosne arhitekture.

Zato je Jemen prvi ozbiljan test

Huti danas raspolažu raketama i dronovima sposobnima napadati duboko unutar Saudijske Arabije. Mogu ugrožavati energetsku infrastrukturu i koristiti položaj prema Bab el-Mandebu kao sredstvo gospodarskog pritiska.

Nije potrebno tvrditi da je njihov deklarirani cilj osvajanje Meke za to trenutačno nema dovoljno čvrstih dokaza.

Ono što već vidimo dovoljno je ozbiljno:

Saudijska Arabija postala je posebno izdvojena meta hutijskog pritiska upravo dok pokušava graditi drukčiju regionalnu politiku.

I zato se sada pita: gdje su Turska i Pakistan?

Mekkanski sporazum još je mlad. Zajedničke institucije, zapovjedna struktura i mehanizmi kolektivnog djelovanja tek se trebaju potpuno razviti.

To ne znači da Ankara i Islamabad ne mogu Rijadu pomagati bilateralno kroz obavještajnu suradnju, logistiku, opremu, protuzračnu obranu i druge vojne kapacitete.

Jemen možda još nije trenutak velikog aktiviranja Mekkanskog sporazuma. Ali mogao bi biti njegov prvi pravi test.

I sada spojimo cijelu sliku

Saudijska Arabija odbija normalizaciju s Izraelom bez rješenja palestinskog pitanja.

Pokušava voditi samostalniju sigurnosnu politiku.

S Turskom i Pakistanom gradi Mekkanski sporazum.

Uz koridor koji bi išao preko Izraela pojavljuje se mogućnost povezivanja Zaljeva s Europom preko Hidžaza, Jordana, Sirije i Turske.

Huti izdvajaju saudijska plovila kao metu blokade, dok prema njihovoj novoj deklaraciji američki brodovi mogu prolaziti.

A Iran istodobno pruža ruku UAE-u, jednom od najbližih arapskih partnera Izraela.

Ništa od toga samo po sebi ne dokazuje postojanje jedinstvenog plana protiv Rijada.

Ali zajedno otvara pitanje koje više nije moguće jednostavno odbaciti:

Tko dobiva ako Mekkanski sporazum propadne?

I još važnije:

Tko gubi ako uspije?

Jer ako Saudijska Arabija, Turska i Pakistan uspiju izgraditi stvarnu zajedničku obrambenu strukturu, a oko nje se s vremenom počnu okupljati i druge države, posljedice će biti mnogo veće od Jemena.

Tada bi se mogao pojaviti sigurnosni prostor koji ne pripada ni Washingtonu, ni Teheranu, ni Tel Avivu, ni Moskvi.

Nego državama koje u njemu žive.

Govorili su da je Mekkanski sporazum „cionistički“.

Ako se današnji smjer nastavi, moglo bi se pokazati upravo suprotno: njegova najveća ideja nije zamijeniti jednog stranog tutora drugim, nego osloboditi regiju potrebe za tutorom uopće.