Nova energetska karta Bliskog istoka: iračka nafta preko Sirije prema Mediteranu, Iran bi mogao izgubiti važan adut

Plan obnove naftnog koridora između Iraka i sirijske obale mnogo je veći od običnog infrastrukturnog projekta. Bagdad traži izlaz prema Sredozemlju koji bi smanjio ovisnost o Hormuškom tjesnacu, Sirija želi postati tranzitno energetsko čvorište, a projekt ima i američku potporu.

Na Bliskom istoku polako se crta nova energetska karta.

Sirija i Irak razmatraju ponovno povezivanje iračkih naftnih polja sa sirijskom lukom Banijas na Sredozemnom moru.

Na prvi pogled riječ je o oživljavanju povijesnog naftovoda Kirkuk–Banijas, ali dostupne informacije pokazuju da se razmatra znatno ambiciozniji projekt.

Reuters je u kolovozu izvijestio da je postojeća infrastruktura toliko stara i oštećena da bi projekt u praksi mogao zahtijevati izgradnju velikog dijela potpuno novog sustava.

Razmatrana ruta povezivala bi iračka naftna područja preko Hadithe i zapadnog Iraka sa Sirijom, a zatim s Banijasom i Sredozemnim morem.

Zašto je ovaj projekt toliko važan?

Ključna riječ je. Hormuz.

Velik dio iračkog izvoza nafte oslanja se na južne terminale u Perzijskom zaljevu, što Irak čini posebno osjetljivim na svaki ozbiljniji poremećaj plovidbe Hormuškim tjesnacem.

Novi zapadni koridor promijenio bi tu računicu.

Umjesto da sva ključna izvozna infrastruktura vodi prema Perzijskom zaljevu, Irak bi dobio još jedan veliki izlaz:

Irak → Sirija → Banijas → Sredozemno more → europska i druga tržišta.

Prema informacijama koje je objavio Reuters, u razmatranju je kapacitet koji bi dugoročno mogao dosegnuti čak oko dva milijuna barela dnevno. Procjene o kojima se razgovara govore o investiciji od najmanje 15 milijardi dolara i višegodišnjoj izgradnji.

Drugim riječima, ovo nije projekt koji će proraditi sutra. Trenutačno je riječ o planovima i studijama izvedivosti.

Ali sama veličina projekta pokazuje što se želi postići.

Amerika podržava projekt, Chevron istražuje mogućnosti

Posebno je zanimljiva američka uloga.

Washington je podržao iračko-sirijsku energetsku suradnju, dok se među kompanijama uključenima u razmatranje tehničkih i financijskih mogućnosti projekta pojavljuje i američki Chevron.

To cijeloj priči daje geopolitičku težinu.

Jer izgradnja alternativnog koridora prema Sredozemlju ne bi samo povećala iračke izvozne mogućnosti. Ona bi dugoročno smanjila stratešku važnost Hormuza za iračku ekonomiju.

A upravo se ovdje pojavljuje Iran.

Iran bi izgubio dio svoje najveće geografske prednosti

Hormuški tjesnac desetljećima predstavlja jednu od najvažnijih strateških poluga Irana.

Ogroman dio energetskog izvoza država Perzijskog zaljeva prolazi kroz relativno uzak morski prolaz neposredno uz iransku obalu.

Ako bi Irak mogao značajan dio svoje proizvodnje preusmjeriti kopnenim putem prema Sredozemlju, sposobnost bilo kojeg regionalnog aktera da poremećajem Hormuza paralizira irački izvoz bila bi znatno manja.

To ne znači da bi Hormuz izgubio svoju globalnu važnost.

Daleko od toga.

Ali za Irak bi se promijenila strateška računica: više ne bi imao samo jedan dominantni smjer izvoza.

I upravo zato ovaj projekt treba promatrati mnogo šire od obnove jednog starog naftovoda.

Sirija se vraća na energetsku kartu

Za novu sirijsku vlast korist bi također bila golema.

Sirija možda nema energetske rezerve usporedive s najvećim proizvođačima Zaljeva, ali posjeduje nešto drugo, geografiju.

Nalazi se između Iraka, Turske, Jordana i Sredozemnog mora.

Sirija želi ponovno postati regionalno prometno i energetsko čvorište te ponuditi alternativne pravce koji zaobilaze Hormuz.

To je važan detalj.

Jer pokazuje da mediteranski pravac više nije samo linija nacrtana na karti.

Priča bi jednog dana mogla postati još veća

Postoji i dugoročnija mogućnost koja ovaj projekt čini posebno zanimljivim.

Sirijski dužnosnici razgovarali su s potencijalnim investitorima o širem regionalnom povezivanju, pri čemu se spominje mogućnost da interes za alternativne energetske koridore pokažu i neke zaljevske države.

To zasad nije gotov projekt i upravo tu treba biti oprezan.

Ali ako bi se takva infrastruktura jednoga dana proširila, više ne bismo govorili samo o liniji:

Irak → Sirija.

Govorili bismo o mogućem energetskom koridoru:

Perzijski zaljev → Irak → Sirija → Sredozemlje → Europa.

Tada bi geopolitička važnost Sirije dramatično porasla.

A gdje je Turska?

Tu priča postaje još zanimljivija.

Irak već ima sjeverni pravac prema turskom Ceyhanu.

Zato Banijas ne treba promatrati isključivo kao konkurenciju Turskoj. Za Bagdad je najbolja moguća situacija upravo postojanje nekoliko neovisnih izlaza.

Jedan prema Ceyhanu preko Turske.

Drugi prema Banijasu preko Sirije.

Treći preko Basre i Perzijskog zaljeva.

Irak bi tako mogao smanjiti ovisnost o bilo kojoj pojedinačnoj državi ili pomorskom pravcu.

U širem smislu, Turska i Sirija mogle bi postati dva ključna mediteranska izlaza za iračku energiju.

Najveći problem nalazi se na kopnu

Međutim, između velikog plana i njegove realizacije stoji ozbiljna prepreka.

Naftovod dug stotinama kilometara mora prolaziti kroz zapadni Irak i Siriju, područja koja su tijekom posljednjih desetljeća prolazila kroz ratove, djelovanje oružanih skupina i velike političke promjene.

Takva infrastruktura mora biti zaštićena desetljećima.

Reuters zbog toga naglašava da je realizacija projekta još godinama udaljena.

Tu postoji i zanimljiv paradoks.

Projekt bi mogao smanjiti iračku energetsku ovisnost o Hormuzu i time dio iranske strateške poluge, ali morao bi prolaziti kroz Irak, zemlju u kojoj Teheran i dalje raspolaže značajnim političkim i sigurnosnim utjecajem.

Zato će pitanje sigurnosti budućeg koridora biti gotovo jednako važno kao njegova ekonomika.

BI360 analiza

Ovdje se zapravo ne radi samo o nafti.

Radi se o pokušaju stvaranja nove energetske geografije Bliskog istoka.

Irak želi više izlaza i manju ovisnost o Hormuzu.

Sirija želi tranzitne prihode, investicije i povratak strateške važnosti.

Sjedinjene Države imaju interes za energetske pravce koji smanjuju mogućnost da jedna krizna točka ugrozi regionalnu opskrbu.

A Iran bi dugoročno mogao izgubiti dio vrijednosti jedne od svojih najvećih geografskih poluga.

Projekt Kirkuk–Banijas zato možda nije najvažniji zbog same cijevi.

Najvažnije je kamo ta cijev vodi.

Prema Sredozemlju i prema Bliskom istoku u kojem Irak više ne bi morao gotovo svu svoju energetsku budućnost vezati uz Hormuški tjesnac.

Ako projekt doista prijeđe iz studija u gradnju, mogao bi postati jedan od infrastrukturnih projekata koji će obilježiti novu regionalnu arhitekturu nakon velikih političkih promjena u Siriji.