Je li moguće da jedan naftovod, koji je izvan funkcije više od dvadeset godina, promijeni ravnotežu snaga na Bliskom istoku?

Upravo se to trenutačno događa.

Irak želi ponovno pokrenuti naftovod Kirkuk–Banijas kako bi svoju naftu preko Sirije dopremao do Sredozemnog mora.

Zašto?

Zato što Irak više ne želi ostati talac Hormuškog tjesnaca. Svaki rat ili zatvaranje tjesnaca predstavljali bi izravnu prijetnju iračkom izvozu nafte.

Drugo, Iran bi time mogao izgubiti jedan od svojih najvažnijih instrumenata pritiska koji desetljećima proizlazi iz mogućnosti utjecaja na promet kroz Hormuški tjesnac.

No iznenađenje je u tome što Sjedinjene Američke Države već godinama podupiru razvoj alternativnih energetskih koridora koji bi smanjili ovisnost o Hormuzu. Svaki novi pravac kojim energenti mogu stizati na svjetska tržišta smanjuje geostratešku važnost tog tjesnaca.

Ali postoji jedan ključni uvjet.

Ovaj projekt neće uspjeti bez stabilne Sirije.

Stabilna Sirija više nije samo u interesu same Sirije, nego i Sjedinjenih Američkih Država, Europe te svjetskog gospodarstva.

Postavlja se zato još važnije pitanje.

Kako će se velike sile odnositi prema svakome tko pokuša narušiti stabilnost Sirije, bilo da je riječ o milicijama, naoružanim skupinama ili čak državama čije bi vojne operacije ugrozile sigurnost potrebnu za provedbu ovih energetskih projekata?

Jer svi žele nove energetske koridore, ali oni ne mogu funkcionirati ako se sukobi nastave.

Možda se buduće geopolitičke borbe više neće voditi samo oko nafte, nego oko pravaca kojima ona stiže do svjetskih tržišta.

Jer tko kontrolira energetske koridore, u velikoj mjeri kontrolira i geopolitičku ravnotežu.