Bliski istok do 2036.: Turska, Iran i nove sile jačaju, američka dominacija slabi

Kako bi Bliski istok mogao izgledati tijekom sljedećeg desetljeća? Brojne studije budućnosti koje izrađuju sveučilišta i istraživački centri dolaze do različitih zaključaka, ovisno o metodologiji, dostupnosti podataka i pristupu autora.

Walid Abdul Hay pokušao je izdvojiti one dugoročne trendove oko kojih među istraživačima postoji najveći stupanj suglasnosti.

Slika koja proizlazi iz tih procjena prilično je jasna: Bliski istok do 2036. mogao bi postati znatno multipolarniji, s jačom Turskom, Iranom i arapskim regionalnim silama, relativno manjom američkom dominacijom te Izraelom suočenim s novim vanjskim i unutarnjim pritiscima.

Bliski istok postaje multipolaran

Jedno od predviđanja s najvišim stupnjem pouzdanosti jest jačanje više regionalnih centara moći.

Prema analizi, šest država posebno će oblikovati buduću ravnotežu:

Turska, Iran, Izrael, Saudijska Arabija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Umjesto regije u kojoj jedna ili dvije sile imaju dominantnu ulogu, Bliski istok mogao bi postati prostor složenog nadmetanja više regionalnih država.

Magreb bi, s druge strane, mogao ostati više zaokupljen vlastitim problemima i sve važnijim događajima u afričkom Sahelu.

SAD ostaje vojna sila, ali njegova politička dominacija slabi

Drugi važan trend jest relativno smanjivanje središnje uloge Sjedinjenih Država.

To ne znači američko povlačenje s Bliskog istoka. Američka vojna prisutnost i dalje bi trebala ostati vrlo značajna.

Ali Washington više neće biti jedini vanjski centar oko kojeg se oblikuje regionalna politika.

Sve snažnije konkurirat će mu Kina, Rusija i Indija.

Istodobno će zaljevske države širiti veze s Kinom, Indijom i Turskom.

Kineski Pojas i put, indijski gospodarski koridor prema Europi i turski projekti prometnih i logističkih pravaca mogli bi postati dio velike borbe za povezivanje Azije, Bliskog istoka i Europe.

Autor tursku ambiciju opisuje kao svojevrsnu „osmansku viziju u novom ruhu“ – ne u smislu obnove Carstva, nego izgradnje mreže gospodarskog, logističkog i političkog utjecaja.

Pojedine studije čak procjenjuju da bi Indija do kraja sljedećeg desetljeća po važnosti u regiji mogla prestići Kinu.

Iran neće nestati kao regionalna sila

Unatoč pritiscima i sukobima, analiza predviđa da će Iran ostati jedna od temeljnih regionalnih sila.

Mijenjat će se, međutim, instrumenti kojima ostvaruje svoj utjecaj.

Teheran će nastojati maksimalno iskoristiti četiri velike prednosti: geografski položaj, brojno stanovništvo, energetske resurse i vojne sposobnosti.

Prema tim procjenama, iranska politika mogla bi pritom postati fleksibilnija nego u prethodnim razdobljima.

Palestinsko pitanje neće nestati

Vrlo visok stupanj suglasnosti postoji i oko još jednog zaključka: izraelsko-palestinski sukob ostat će jedno od ključnih pitanja regije.

Ali okolnosti više neće biti iste kao prije 2023.

Palestinska strana suočavat će se s velikim problemima, ali će istodobno rasti i strateške poteškoće za Izrael.

Upravo tu autor vidi moguću poveznicu s budućnošću političkog islama.

Politički islam slabi na izborima, ali neće nestati

Studije predviđaju pad izborne privlačnosti islamističkih stranaka. Kao primjer navodi se marokanska Stranka pravde i razvoja, koja je nakon desetljeća sudjelovanja u vlasti 2021. izgubila golem dio parlamentarnih mjesta.

Dolazak na vlast, zaključuje autor, političke pokrete stavlja pred mnogo teži ispit nego djelovanje iz oporbe.

Ali politički islam zbog toga neće nestati.

Istraživači mu pripisuju veliku sposobnost prilagodbe. Moguće je slabljenje njegove političke težine i džihadističkog elementa, uz istodobno jačanje društvene i vjersko-propovjedne dimenzije.

Nove generacije dodatno bi mogle fragmentirati islamističke pokrete u niz različitih pravaca.

Istodobno, raspad država, građanski ratovi i osjećaj društvene marginalizacije mogu ponovno stvoriti prostor za radikalnije skupine.

Postoji i paradoks: izraelska politika prema Palestincima mogla bi ponovno ojačati politički islam ako se nastave teritorijalno širenje, raseljavanje i stvaranje sigurnosnih zona na račun arapskog prostora.

Izrael pred drukčijim desetljećem

Jedan od najzanimljivijih dijelova analize odnosi se upravo na Izrael.

Studije koje Abdul Hay razmatra ukazuju na mogućnost postupnog smanjivanja strateške vrijednosti Izraela za Sjedinjene Države.

Izrael se zato sve više priprema za scenarij većeg oslanjanja na vlastite vojne i gospodarske sposobnosti, što Netanyahu povezuje s konceptom „Pax Judaica“.

Istodobno se mijenja regionalna ravnoteža.

Iran ostaje protivnik, ali pojavljuje se još jedan sve važniji konkurent – Turska.

Tursko-izraelsko nadmetanje sve se češće pojavljuje i u izraelskim strateškim raspravama.

Autor iznosi i mogućnost nastanka šireg regionalnog sigurnosnog sustava u kojem bi sudjelovale arapske države, Turska, a možda jednog dana i Iran. Takav razvoj mogao bi smanjiti dosadašnju slobodu izraelskog djelovanja.

Možda najveći izraelski problem dolazi iznutra

Uz vanjske izazove, Izrael se suočava s nizom unutarnjih pitanja: sporovima oko vojne obveze, odnosa izvršne i sudske vlasti, sekularno-vjerskim podjelama, međunarodnom izolacijom i pitanjem dugoročne političke stabilnosti.

Posebno se izdvaja problem novačenja ultraortodoksnih Hareda.

Prema podacima koje autor navodi, njihov udio među najmlađim generacijama toliko raste da bi tijekom sljedećeg desetljeća pitanje njihova izuzeća od vojne službe moglo postati ozbiljan problem za izraelski vojni sustav i dodatno povećati osjećaj nejednakosti među ostalim dijelovima društva.

Autor također upozorava na rast zabrinutosti Izraelaca zbog mogućnosti unutarnjeg nasilja te na povećano iseljavanje nakon događaja od 7. listopada.

Jedna država, ali bez jednakosti?

Prema dijelu studija koje autor razmatra, izraelska politika mogla bi se kretati prema modelu jedinstvenog prostora između Jordana i Sredozemlja, ali bez političke jednakosti Arapa i Židova.

Takav scenarij uključivao bi dugoročnu izraelsku sigurnosnu kontrolu i nastavak pritiska koji bi dio palestinskog stanovništva mogao poticati na iseljavanje.

No upravo bi takva politika mogla proizvesti suprotan rezultat: novu regionalnu nestabilnost, jačanje političkog islama i zabrinutost susjednih arapskih država da bi posljedice palestinskog pitanja mogle biti prebačene na njih.

Tu se, prema autoru, ponovno pojavljuje izraelska strateška dilema.

Zaljev se priprema za vrijeme poslije nafte

Velika transformacija očekuje se i na gospodarskom planu.

Zaljevske monarhije ubrzano pokušavaju smanjiti ovisnost o prihodima od nafte i plina.

To ne znači napuštanje energetskog sektora, nego širenje prema obnovljivoj energiji, vodiku, logistici, financijskim uslugama i niskougljičnim tehnologijama.

Istodobno će nezaposlenost ostati jedan od najvećih problema arapskog svijeta.

Demografski rast zahtijeva golemo stvaranje novih radnih mjesta, dok umjetna inteligencija i automatizacija istodobno mijenjaju upravo ona zanimanja na kojima su se tradicionalno temeljila tržišta rada.

Voda bi mogla postati strateško pitanje desetljeća

Možda najveća prijetnja o kojoj se najmanje govori jest – voda.

Nestašica, klimatski uvjeti, loše upravljanje i činjenica da izvore važnih rijeka kontroliraju druge države, poput Turske i Etiopije, dodatno kompliciraju situaciju.

Prema studijama koje autor navodi, količina raspoložive vode po stanovniku Bliskog istoka mogla bi tijekom sljedećih pet godina pasti ispod 500 kubičnih metara godišnje.

To je razina ozbiljne nestašice vode i može imati gospodarske, društvene, migracijske i političke posljedice.

Umjetna inteligencija stvorit će nove pobjednike i gubitnike

Digitalno gospodarstvo, umjetna inteligencija i automatizacija ubrzano će napredovati.

Ali neće sve države napredovati jednakom brzinom.

Tehnološki jaz između bogatijih i siromašnijih država Bliskog istoka mogao bi se dodatno povećati, stvarajući nove migracijske tokove i otežavajući regionalnu gospodarsku integraciju.

Bliski istok 2036.

Ako se zajednički zaključci ovih studija ostvare, Bliski istok sljedećeg desetljeća neće biti regija kojom dominira samo jedna velika sila.

SAD će ostati važan, ali će imati više konkurenata. Turska i Iran zadržat će ili povećati regionalnu težinu. Saudijska Arabija i druge zaljevske države pokušat će pretvoriti gospodarsku snagu u politički utjecaj. Kina i Indija borit će se za gospodarske koridore, dok će Izrael istodobno morati odgovarati na vanjske i sve izraženije unutarnje izazove.

Ipak, ni najbolji modeli ne mogu predvidjeti sve.

Walid Abdul Hay zato svoju analizu završava jednom kratkom, ali važnom mišlju:

„Na kraju, crni labud i dalje počiva na – možda.“

Jer jedan neočekivani rat, revolucija, tehnološki proboj, gospodarski slom ili politički preokret može u nekoliko mjeseci promijeniti ono što su desetogodišnji modeli predviđali godinama.

Autor: Walid Abdul Hay Prijevod i urednička obrada: BI360 Analiza