Novi sigurnosni trokut koji zabrinjava Izrael: približavaju li se Turska, Pakistan i Kina?

Izraelski Jerusalem Post upozorava na sve snažnije sigurnosno povezivanje Ankare, Islamabada i Pekinga.

Povod su nedavni turski i kineski vojni transportni letovi prema Pakistanu, no stvarna važnost priče daleko nadilazi pitanje što se nalazilo u tim zrakoplovima.

Na strateškoj karti koja se posljednjih mjeseci ubrzano mijenja pojavljuje se još jedna kombinacija koju izraelski analitičari očito ne žele ignorirati: Turska – Pakistan – Kina.

Jerusalem Post objavio je 6. rujna analizu u kojoj tvrdi da suradnju ovih triju država više nije dovoljno promatrati kao skup odvojenih bilateralnih odnosa. Autorica Paushali Lass govori o mogućem nastajanju novog „sigurnosnog trokuta“ čije bi posljedice mogle sezati od Južne Azije i Perzijskog zaljeva do Bliskog istoka i Europe.

Neposredni povod bili su izvještaji o povećanom broju kineskih i turskih vojnih transportnih letova prema Pakistanu tijekom približno 60 sati.

Pojavila se mogućnost da su letovi povezani s isporukama obrambene opreme Islamabadu.

Ali tu je potrebna važna ograda: nije potvrđeno što su zrakoplovi prevozili.

Zato sama priča o letovima nije najvažniji dio ove geopolitičke slagalice. Mnogo je važnije ono što već postoji između Ankare, Islamabada i Pekinga.

Pakistan je prirodno središte trokuta

Pakistan se nalazi u neobičnoj, ali strateški iznimno vrijednoj poziciji.

S Kinom desetljećima razvija jedno od najvažnijih obrambenih partnerstava u Aziji. Kina je ključni dobavljač pakistanskog naoružanja, dok dvije zemlje surađuju i na proizvodnji sofisticiranih vojnih sustava.

Istodobno je posljednjih godina snažno napredovala vojna suradnja Pakistana i Turske.

Ankara Islamabadu nudi ono što Pakistan želi, dodatni izvor tehnologije i naoružanja koji smanjuje ovisnost o tradicionalnim zapadnim dobavljačima.

Turska zauzvrat dobiva izuzetno važnog partnera u Južnoj Aziji: veliku vojnu silu s nuklearnim arsenalom, snažnom obrambenom industrijom i izravnim pristupom Indijskom oceanu.

Pakistan tako postaje svojevrsna spojna točka između dvije velike obrambene industrije kineske i turske.

Zašto je ovo važno Izraelu?

Izraelska zabrinutost ne proizlazi samo iz odnosa Pakistana s Kinom.

Problem za izraelske stratege jest što se ova priča događa paralelno s mnogo većom promjenom turske regionalne politike.

Jerusalem Post već mjesecima intenzivno prati jačanje Turske. Izraelski medij ranije je govorio o drugom strateškom trokutu.

Turskoj, Kataru i Pakistanu te mogućnosti širenja tog kruga prema drugim velikim muslimanskim državama.

U međuvremenu dogodila se još važnija promjena.

Turska, Pakistan i Saudijska Arabija 7. kolovoza potpisali su obrambeni sporazum u Meki.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izjavio je da njegov mehanizam kolektivne obrane tehnički podsjeća na članak 5 NATO-a. Pakistan je istodobno naglasio da sporazum nije usmjeren protiv određene države te da vrata ostaju otvorena drugim zemljama.

To znači da se Pakistan pojavljuje u središtu dvaju različitih strateških krugova.

Na jednoj strani stoje Kina i njezina golema industrijska i vojno-tehnološka baza.

Na drugoj se pojavljuju Turska, Saudijska Arabija i novi sigurnosni mehanizmi muslimanskog svijeta.

Pakistan povezuje oba prostora.

Turska pokušava biti dio oba svijeta

Tu dolazimo do možda najvažnije točke.

Turska nije napustila NATO niti postoje ozbiljni pokazatelji da to namjerava učiniti. Ali Ankara očito želi proširiti prostor u kojem može djelovati neovisno o Zapadu.

Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan početkom rujna otvoreno je rekao da bi Turska razmotrila punopravno članstvo u Šangajskoj organizaciji za suradnju, koju predvode Kina i Rusija.

Istodobno je naglasio da približavanje Kini i Rusiji ne znači okretanje leđa Zapadu.

Upravo je to bit turske strategije.

Ankara ne želi nužno zamijeniti jedan blok drugim.

Želi imati mogućnost djelovanja u oba.

Turska tako može ostati članica NATO-a, razvijati vlastitu obrambenu industriju, graditi obrambeni sustav sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom te istodobno produbljivati političke i gospodarske odnose s Kinom i Rusijom.

To je znatno drugačiji model od tradicionalnog hladnoratovskog svrstavanja.

Kina dobiva nešto što joj posebno odgovara

Peking pritom nema potrebu stvarati klasični vojni savez nalik NATO-u.

Kini više odgovara mreža država koje koriste kinesku tehnologiju, kupuju kinesko naoružanje, povezuju infrastrukturu s kineskim trgovačkim pravcima i istodobno zadržavaju dovoljno političke autonomije da ne izgledaju kao kineski sateliti.

Pakistan je već desetljećima jedan od najboljih primjera takvog odnosa.

Ako se Turska postupno približava toj mreži, dobiva se mnogo veći geopolitički prostor koji povezuje:

Kinu – Pakistan – Indijski ocean – Perzijski zaljev – Tursku – istočni Mediteran.

To još nije vojni savez.

Ali jest strateški koridor koji vrijedi pratiti.

Izrael zapravo promatra mnogo veću promjenu

Zbog toga bi bilo pogrešno cijelu priču svesti na nekoliko transportnih zrakoplova.

Izrael posljednjih mjeseci istodobno promatra nekoliko procesa: jačanje turske vojne industrije, rast turskog utjecaja u Siriji, stvaranje obrambenog sporazuma Turske, Saudijske Arabije i Pakistana te sve samostalniju vanjsku politiku Ankare.

Jerusalem Post je krajem kolovoza izvijestio i da izraelska mornarica povećava pozornost prema turskim pomorskim aktivnostima, posebno u područjima Sirije, Cipra i istočnog Mediterana.

Drugim riječima, izraelska zabrinutost nije vezana samo uz jedan novi savez.

Radi se o postupnom gubitku jednostavne regionalne karte na kojoj su države bile relativno jasno raspoređene između američkog i suparničkog tabora.

Ali postoji velika granica ove priče

Tursku, Pakistan i Kinu ipak ne treba prerano proglašavati novim vojnim blokom.

Njihovi interesi nisu identični.

Pakistan prvenstveno razmišlja o Indiji i vlastitoj sigurnosti. Kina prvenstveno razmišlja o globalnom rivalstvu sa SAD-om, trgovačkim pravcima i Indo-Pacifiku.

Turska želi povećati vlastitu stratešku autonomiju između Zapada, Rusije, Kine, Bliskog istoka i muslimanskog svijeta.

Njihovi se interesi u mnogim područjima preklapaju, ali to još nije isto što i zajednička vojna strategija.

Upravo zato formulacija „sigurnosni trokut“ zasad je preciznija od riječi „savez“.

Nova karta tek nastaje

Najvažnije pitanje zato nije jesu li turski i kineski transportni zrakoplovi posljednjih dana Pakistanu dopremili određeno oružje.

Važnije je pitanje zašto izraelski strateški krugovi sve češće povezuju Ankaru, Islamabad i Peking na istoj karti.

Pakistan već ima duboku vojnu vezu s Kinom.

Istodobno produbljuje obrambenu suradnju s Turskom.

Turska je ušla u novi obrambeni okvir sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, dok Ankara paralelno otvara vrata još snažnijoj suradnji s kinesko-ruskim sigurnosnim strukturama.

Svaki od tih procesa zasebno možda ne predstavlja geopolitički potres.

Ali kada ih se stavi na istu kartu, pojavljuje se nešto mnogo veće: sigurnosna arhitektura od istočnog Mediterana preko Bliskog istoka i Pakistana sve do Kine koja više nije organizirana isključivo oko Washingtona.

I upravo je to, više od nekoliko vojnih transportnih letova, razlog zbog kojeg Izrael pažljivo promatra što se događa između Ankare, Islamabada i Pekinga.