Iran, Huti i nafta: ako je cilj Izrael, zašto račun ponovno plaćaju muslimanske države?

Napadi na energetsku infrastrukturu i ključne pomorske pravce ne završavaju na bojištu.

Posljedice mogu osjetiti cijene energije, transport i gospodarstva daleko izvan Bliskog istoka.

Ali iza svega ostaje važnije pitanje: može li se svaki potez skupina povezanih s Iranom opravdavati borbom protiv Izraela?

Ako protivnik našeg protivnika nije automatski naš prijatelj, onda se djelovanje Irana i njemu bliskih skupina mora promatrati prema istim kriterijima kojima promatramo SAD, Izrael ili bilo koju drugu regionalnu silu.

Posebno kada govorimo o Hutima, Saudijskoj Arabiji i energetskim rutama.

Ako je cilj Izrael, zašto napadati muslimanske države?

Huti svoj regionalni narativ velikim dijelom grade na sukobu s Izraelom i SAD-om.

Iran ih politički i vojno podupire.

Ali kada projektili ili dronovi pogađaju infrastrukturu druge muslimanske države, nije dovoljno samo ponavljati da se radi o „otporu Izraelu“.

Treba postaviti pitanje:

Koga je konkretan napad pogodio?

Izrael?

SAD?

Ili muslimansku državu, njezinu infrastrukturu i energetske pravce od kojih ovisi mnogo šire gospodarstvo?

Protivljenje Izraelu ne može biti univerzalno opravdanje za svaki potez skupine koja se predstavlja kao dio „osovine otpora“.

Nafta postaje oružje i bez formalne blokade

Bliski istok desetljećima pokazuje koliko brzo vojna kriza može postati energetska.

Ne mora čak doći ni do potpunog prekida proizvodnje.

Dovoljno je da tržište procijeni kako postoji ozbiljan rizik za naftna postrojenja, tankere ili ključne pomorske pravce poput Hormuškog tjesnaca i Bab el-Mandeba.

Tada raste premija rizika.

Skuplji energenti povećavaju troškove transporta i proizvodnje, a ti se troškovi mogu preliti na potrošačke cijene.

Zato svaki napad na energetsku infrastrukturu ima potencijalno mnogo šire posljedice od samog vojnog cilja.

I treba pitati:

Tko na kraju plaća račun?

Najčešće obični ljudi koji s ratom nemaju nikakve veze.

Jesu li Iran i Izrael namjerno stvarali krize kako bi podigli cijenu nafte?

U izvornom osvrtu pojavljuje se još snažnija tvrdnja: da su Iran i Izrael tijekom godina izazivali umjetne krize kada bi cijena nafte padala.

Tu treba biti oprezan.

Postoji jasna veza između geopolitičke nestabilnosti na Bliskom istoku i rizika na energetskim tržištima.

Ali iz toga se ne može automatski zaključiti da je određena kriza namjerno izazvana upravo kako bi cijena nafte porasla.

Za takvu tvrdnju potrebni su dodatni dokazi.

Ono što možemo reći jest da eskalacija oko Irana, Izraela, Zaljeva, Hormuza ili Crvenog mora može snažno utjecati na očekivanja energetskih tržišta.

A upravo zato svaki novi sukob ima globalnu cijenu.

Rat se vodi i videosnimkama

Postoji još jedno bojište koje nema rakete ni dronove.

Društvene mreže.

Video bez datuma.

Bez jasne lokacije.

Bez objašnjenja tečaja.

Bez podatka o prosječnoj plaći.

Bez informacije je li određena roba subvencionirana.

A zatim dramatičan zaključak:

„Pogledajte, čak je i u Iranu sve jeftinije nego u Turskoj.“

Takve usporedbe bez konteksta mogu biti vrlo obmanjujuće.

Cijena jednog proizvoda ne govori dovoljno o kupovnoj moći stanovništva.

Ako želimo ozbiljno uspoređivati životni standard dviju država, treba gledati plaće, inflaciju, tečaj, subvencije, cijene stanovanja, hrane i energije te stvarnu kupovnu moć.

Sve drugo lako postaje propagandni materijal.

Kritika Irana nije rat protiv šiita

Tu treba napraviti važnu razliku.

Možemo kritizirati politiku Islamske Republike Iran.

Možemo analizirati IRGC.

Možemo kritizirati Hute, Hezbollah ili bilo koju drugu oružanu skupinu.

Ali Iran i šiizam nisu ista stvar.

Politička rasprava o Teheranu ne bi trebala postati sukob s milijunima ljudi samo zato što pripadaju šiitskoj tradiciji.

Što šiiti zapravo vjeruju o dvanaestom imamu?

Ovdje vrijedi ispraviti jednu čestu usporedbu.

Dvanaestoimamski šiizam vjeruje u niz od dvanaest imama, a posljednji je Muhammed al-Mahdi.

Prema tom vjerovanju, dvanaesti imam nije umro nego je ušao u ghaybu, skrivenost, te će se ponovno pojaviti pred kraj vremena.

To nije isto što i kršćansko vjerovanje o Isusovu uzašašću na nebo i njegovu povratku.

Zato tvrdnja da šiiti jednostavno vjeruju kako je Mehdi „uznesen na nebo poput Isusa“ nije precizan opis njihova učenja.

O sunitsko-šiitskim razlikama oko imameta može se voditi ozbiljna teološka rasprava.

Ali geopolitiku Irana ne treba dokazivati teološkim napadom na sve šiite.

Iran je država, šiizam je vjera

To je možda najvažnija granica u ovoj raspravi.

Iran je država. Šiizam je vjerska tradicija.

Nisu svi šiiti Iranci.

Nisu svi šiiti sljedbenici politike Teherana.

Nisu svi šiiti pristaše IRGC-a.

Kao što ni svi suniti ne podržavaju politiku Saudijske Arabije, Turske, Katara ili bilo koje druge većinski sunitske države.

Pretvorimo li geopolitički sukob u sunitsko-šiitski rat, ponovno ćemo običnim ljudima ispostaviti račun za sukob država i njihovih interesa.

Ne gledajte zastavu, gledajte postupke

Možemo podržavati prava Palestinaca i protiviti se izraelskoj politici.

Možemo kritizirati američke vojne intervencije.

I možemo istodobno otvoreno govoriti o iranskoj politici i postupcima skupina koje Teheran podupire.

U tome nema kontradikcije.

Protivnik Izraela nije automatski prijatelj svih muslimana.

Države imaju svoje interese.

Zato ih ne treba promatrati samo prema njihovim sloganima, nego prema njihovim konkretnim postupcima i posljedicama tih postupaka.

A kada rakete, dronovi ili blokade počnu ugrožavati energetsku infrastrukturu i pomorske pravce, posljedice više nisu samo iranske, saudijske, jemenske ili izraelske.

Mogu postati globalne.

Zato možda najjednostavnije pitanje ostaje i najvažnije:

Ne gledajte samo protiv koga netko govori. Gledajte što radi i tko na kraju plaća cijenu.

Povezani članak: Veliki Izrael“ nije jedini projekt kojeg se regija boji: što je sa „Šijitskim polumjesecom“?