Veliki Izrael“ nije jedini projekt kojeg se regija boji: što je sa „Šijitskim polumjesecom“?

Dok je pažnja muslimanskog svijeta usmjerena prema Izraelu i Palestini, ostaje neugodno pitanje: znači li protivljenje Izraelu da treba prešutjeti iransko širenje utjecaja od Iraka i Sirije do Libanona i Jemena?

„Cionističke igre ne smiju biti paravan za perzijske igre. Koliko je za ovu geografiju opasan Arz-ı Mevud, toliko je opasan i Šijitski polumjesec.“

Izraz Arz-ı Mevud doslovno znači „Obećana zemlja“, dok se u suvremenim političkim polemikama često povezuje sa širim konceptom koji se naziva „Veliki Izrael“.

No srž Baševe poruke nije umanjivanje izraelske prijetnje.

Pitanje je drugo:

Zašto bi kritika jednog regionalnog projekta zahtijevala šutnju o drugome?

Ako je Iran protiv Izraela, znači li to da mu treba oprostiti sve ostalo?

Iran se desetljećima predstavlja kao jedan od glavnih regionalnih protivnika Izraela i SAD-a.

Ali povijest pokazuje da geopolitika rijetko funkcionira prema jednostavnom pravilu „prijatelj ili neprijatelj“.

Nakon rušenja talibanske vlasti u Afganistanu 2001. američki i iranski predstavnici imali su ograničenu suradnju.

Američki State Department kasnije je izričito naveo da su američki i iranski izaslanici surađivali tijekom operacija protiv talibana i procesa u Bonnu, koji je postavio temelje novog afganistanskog političkog poretka.

To ne znači da su Iran i SAD postali saveznici. Njihovi odnosi ubrzo su ponovno postali izrazito neprijateljski.

Ali pokazuje nešto važno:

Kada se interesi država poklope, čak ni duboko ideološko neprijateljstvo ne mora spriječiti ograničenu suradnju.

Zašto bismo onda današnju politiku promatrali samo kroz slogane?

Sirija je rana koja se ne može izbrisati

Tu dolazimo do jednog od najosjetljivijih pitanja Sirije.

Iran, IRGC, Hezbollah i druge Teheranu bliske formacije godinama su bile važan vojni oslonac Basharu al-Assadu.

Sirijski rat proizveo je golemu humanitarnu katastrofu, masovno raseljavanje i izbjeglištvo.

Odgovornost za zločine tijekom tako dugog i složenog rata ne može se svesti samo na jednog aktera. Ali isto tako ne može se izbrisati uloga Irana i njemu bliskih oružanih skupina u održavanju Assadova ratnog sustava.

Zato se postavlja jednostavno pitanje:

Kako možemo osuđivati američko ili izraelsko miješanje u muslimanske države, a istodobno smatrati legitimnim da Iran radi isto kada se njegovi interesi podudaraju s takvom intervencijom?

Ako imamo principe, oni moraju vrijediti za sve.

Od Teherana prema Mediteranu

Tijekom posljednjih desetljeća Iran je izgradio široku mrežu regionalnog utjecaja.

U Libanonu postoji Hezbollah.

U Iraku djeluju političke i oružane strukture povezane s Teheranom.

U Siriji je Iran godinama održavao vlastitu vojnu i političku infrastrukturu.

U Jemenu Teheran podupire Ansar Allah, odnosno Hute.

Upravo se zbog iranskog utjecaja kroz ovaj prostor u regionalnom političkom diskursu godinama koristi izraz „Šijitski polumjesec“.

Ali ovdje treba povući vrlo jasnu granicu.

Iran nije isto što i šiiti

Problem nisu obični šiiti niti njihova vjera.

Iran je država koja vodi svoju vanjsku politiku.

Šiizam je vjerska tradicija kojoj pripadaju milijuni ljudi različitih nacionalnosti, političkih stavova i odnosa prema Teheranu.

Nisu svi šiiti Iranci.

Nisu svi šiiti pristaše iranske vlasti.

I nisu svi kritičari iranske regionalne politike neprijatelji šiita.

To je posebno važno jer bi pretvaranje geopolitičkog sukoba u novi sunitsko-šiitski rat moglo proizvesti upravo ono čega bi se regija trebala najviše bojati.

Ni „Veliki Izrael“ ni „Šijitski polumjesec“

Tu dolazimo do srži rasprave.

Ako se odbacuje izraelska regionalna dominacija, zašto bi iranska bila prihvatljiva?

Ako se odbacuje američko tutorstvo, zašto bi rješenje bilo zamijeniti ga tutorstvom druge sile?

Jedinstvo ummeta ne znači podređivanje Teheranu.

Ali isto tako, protivljenje Teheranu ne znači podržavanje Izraela.

Moguće je istodobno protiviti se izraelskoj okupaciji i stradanju Palestinaca, kritizirati američke vojne intervencije i otvoreno govoriti o iranskom miješanju u druge muslimanske države.

U tome nema kontradikcije.

Protivnik mog protivnika nije automatski moj prijatelj

Možda je upravo to jedna od najvećih zamki bliskoistočne politike.

Ako je netko protiv Izraela automatski ga se proglašava prijateljem.

Ako kritizira Iran postaje „cionist“.

Ako kritizira Saudijsku Arabiju mora biti uz Iran.

Ako kritizira Iran mora biti uz Saudijsku Arabiju.

Zašto?

Iran ima svoje interese.

Turska ima svoje.

Saudijska Arabija ima svoje.

Izrael ima svoje.

SAD, Kina i Rusija također imaju svoje.

Ti se interesi danas mogu sukobljavati, a sutra djelomično preklapati.

Afganistan nakon 2001. upravo je dobar primjer koliko geopolitika može biti pragmatična.

Zato pitanje ne bi trebalo biti samo:

„Tko je protiv Izraela?“

Treba postaviti i drugo:

„Što taj isti akter radi drugim muslimanskim narodima i državama?“

Jedna prijetnja ne smije nam sakriti drugu

Ako kritiziramo izraelske napade i okupaciju, kriterij mora ostati isti i kada govorimo o drugim silama.

Ako osuđujemo američke intervencije, ne možemo istodobno drugoj državi dati neograničeno pravo na miješanje samo zato što govori protiv Washingtona i Tel Aviva.

Princip mora ostati isti bez obzira na zastavu.

Zato je poruka Abdülkadira Başa vrijedna rasprave:

„Veliki Izrael“ ne smije postati paravan iza kojeg nećemo vidjeti „Šijitski polumjesec“.

Ali vrijedi i obrnuto.

Strah od iranskog projekta ne smije postati opravdanje za izraelsku politiku.

Muslimanskom svijetu ne treba izbor između dvije dominacije.

Potrebna mu je suradnja država koje će vlastitu sigurnost graditi bez sektaških ratova, međusobnog rušenja i stranog tutorstva.

Jer zamijeniti jednu dominaciju drugom nije oslobođenje.