Turska stavlja 24 milijarde dolara na stol… Ali što zauzvrat želi od NATO-a?

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan tijekom NATO summita prije nekoliko sati dao je vrlo zanimljive izjave o budućnosti turske vojne moći.

No najvažnija nije bila sama brojka od 24 milijarde dolara, nego poruka upućena saveznicima.

Erdoğan je poručio:

„Turska je izdvojila 24 milijarde dolara za projekt Čelična kupola, povećat će obrambenu potrošnju i staviti svoje vojne sposobnosti na raspolaganje Savezu od Kosova i Crnog mora do baltičke regije.”

No ovdje treba zastati i razumjeti što zapravo želi postići.

Turska više ne dolazi na sastanke NATO-a kao država koja traži oružje i zaštitu, nego kao zemlja koja posjeduje jednu od najvećih vojski Saveza i razvijenu obrambenu industriju.

Ali zauzvrat Erdoğan postavlja jasan uvjet:

Ako želite jačati obrambenu industriju NATO-a, uklonite prepreke među saveznicima.

Tom porukom izravno se obraća Washingtonu i europskim prijestolnicama.

Drugim riječima, ne možete od Turske tražiti da ulaže desetke milijardi dolara u obranu, jača NATO i stavlja svoju vojsku te obrambenu industriju u službu Saveza, a istodobno uvoditi sankcije njezinoj obrambenoj industriji, uskraćivati joj određene tehnologije i blokirati isporuku komponenti potrebnih za razvoj domaće proizvodnje.

Erdoğan tako nastoji iskoristiti sve veću potrebu NATO-a za Turskom kako bi Ankara dobila ono što joj je godinama bilo uskraćivano.

Poruka je jednostavna:

Želite tursku vojsku? Želite turske bespilotne letjelice, ratne brodove, rakete i obrambenu industriju?

Onda ukinite sankcije, uklonite ograničenja i otvorite vrata tehnološkoj suradnji među saveznicima.

No iza svega stoji još šira strategija.

Turska istodobno vojno podupire Ukrajinu, održava komunikaciju s Rusijom, diplomatski djeluje prema Iranu, izražava spremnost pomoći u sigurnosti Hormuškog tjesnaca te govori o Gazi, Libanonu i potrebi za zaštitom civila.

Zbog toga 24 milijarde dolara, turska vojska i rastuća obrambena industrija nisu samo demonstracija vojne moći, nego i snažan politički alat kojim Ankara nastoji redefinirati svoj odnos sa Zapadom.

U tome se krije bit Erdoğanove strategije.

Turska više ne želi da je SAD i Europa promatraju kao državu kojoj je potreban NATO, nego kao državu koja je postala toliko važna da je NATO-u potrebna Turska.

Poruka je jasna:

Ako želite da turska snaga bude u službi Saveza, najprije prestanite kočiti njezin daljnji uspon.

Europa će, prema ovom stajalištu, na kraju biti prisiljena popustiti ne zato što voli Erdoğana, nego zato što joj je Turska sve potrebnija.

Upravo se u tome, ogleda smjer u kojem se razvija novi svjetski poredak.