Turska oporba pred velikim raskolom: Kriza u CHP-u mijenja političku kartu zemlje

Sukob unutar Republikanske narodne stranke prerastao je iz unutarstranačke borbe u političku krizu koja bi mogla preoblikovati tursku oporbu uoči predsjedničkih izbora 2028. godine. Dok se suparničke frakcije bore za vodstvo, predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu i vladajućoj Stranci pravde i razvoja otvara se dodatni prostor za jačanje političke pozicije.

Turska oporba ulazi u jednu od najtežih faza posljednjih godina.

Unutar Republikanske narodne stranke, najveće oporbene političke snage u zemlji, zaoštrava se borba između suparničkih frakcija za vodstvo, utjecaj i kontrolu nad budućim smjerom stranke.

Kriza više nije ograničena samo na unutarnje odnose u CHP-u. U nju su uključeni sudski procesi, borba za predsjedničku kandidaturu i rane pripreme za izbore predviđene za 2028. godinu, koji bi prema pojedinim procjenama mogli biti održani i ranije.

Zbog toga se sve češće postavlja pitanje je li riječ samo o spontanom političkom kaosu ili o dubljem preoblikovanju turske političke scene.

Borba za kontrolu nad CHP-om

Korijeni sadašnje krize sežu u razdoblje nakon izbora 2023. godine, kada je na 38. kongresu CHP-a Özgür Özel izabran za predsjednika stranke uz snažnu potporu istanbulskog gradonačelnika Ekrema İmamoğlua.

Viši istraživač turske zaklade SETA Muhammed Hüseyin Mercan smatra da je stranka nakon toga dospjela pod svojevrsni politički utjecaj İmamoğlua, koji je postao jedan od najvažnijih oporbenih političara i potencijalnih predsjedničkih kandidata.

Takav razvoj događaja izazvao je nezadovoljstvo bivšeg predsjednika stranke Kemala Kılıçdaroğlua i njegovih pristaša, koji su pokušali ponovno preuzeti kontrolu nad CHP-om.

Sudska odluka kojom su poništeni rezultati stranačkog kongresa dodatno je produbila sukob i otvorila mogućnost povratka Kılıçdaroğlua na čelo stranke.

Sukob koji nadilazi pitanje vodstva

Dio analitičara smatra da se ne radi samo o sukobu između Özela i Kılıçdaroğlua, nego i o dubljoj krizi identiteta CHP-a.

Bivši savjetnik turskog premijera Ömer Faruk Korkmaz ističe da je CHP povijesno predstavljao sekularnu i lijevu političku bazu, ali da je posljednjih godina pokušavao proširiti utjecaj među konzervativnim biračima u Anadoliji.

Uspon Ekrema İmamoğlua, političara koji dolazi iz konzervativnijeg i građanskog okruženja, promijenio je unutarnju ravnotežu stranke. To je izazvalo otpor dijela tradicionalne lijeve baze CHP-a.

Sadašnji sukob stoga se sve više pretvara u otvorenu borbu između različitih političkih identiteta i vizija budućnosti stranke.

Oporbeni savez bez zajedničke vizije

Profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa Cengiz Tomar bivši oporbeni savez poznat kao „Stol šestorke” opisao je kao političku „ašuru”, aludirajući na jelo sastavljeno od velikog broja različitih sastojaka.

Time je želio naglasiti da je savez okupljao ideološki vrlo različite političke snage, od konzervativne desnice do ljevice i prokurdskih stranaka, bez jasno usuglašene vizije upravljanja državom.

Tomar također uspoređuje politički uspon Recepa Tayyipa Erdoğana i Ekrema İmamoğlua.

Erdoğan je nacionalnu političku karijeru izgradio nakon uspješnog mandata gradonačelnika Istanbula, dok Tomar smatra da je İmamoğlu prerano usmjerio političke ambicije prema predsjedničkoj funkciji, prije nego što je u potpunosti učvrstio rezultat svog upravljanja gradom.

Prema toj procjeni, takav pristup oslabio je njegovu uvjerljivost kao državničke alternative Erdoğanu.

Kriza koja odgovara vladajućoj stranci

Podjele unutar CHP-a izravno pogoduju vladajućoj Stranci pravde i razvoja.

Dok se oporba bavi unutarnjim sukobima, Erdoğan dobiva dodatni politički prostor za konsolidaciju vlastite biračke baze i oblikovanje političkog okruženja uoči sljedećih predsjedničkih izbora.

Korkmaz smatra da Erdoğanova eventualna kandidatura za novi mandat, iako bi mogla zahtijevati ustavne promjene ili prijevremeno raspuštanje parlamenta, uživa snažnu potporu njegova političkog saveznika Devleta Bahçelija.

Njihov zajednički argument temelji se na potrebi očuvanja stabilnosti države u razdoblju globalnih i regionalnih previranja.

Istodobno se pojavljuje i paradoksalna procjena da sama oporba politički „treba” Erdoğana. Bez njega kao zajedničkog protivnika, različite oporbene stranke teško održavaju jedinstvo.

Prednost političkog iskustva

Analitičari bliski vladajućim krugovima dodatno naglašavaju Erdoğanovo dugogodišnje vanjskopolitičko iskustvo.

Tijekom gotovo četvrt stoljeća na najvišim državnim položajima pregovarao je s najvećim svjetskim silama i čelnicima poput američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Prema toj procjeni, novi oporbeni predsjednik morao bi proći dug proces političkog i diplomatskog prilagođavanja prije nego što bi mogao razviti jednaku razinu međunarodnog utjecaja.

To iskustvo vladajuća stranka predstavlja kao važnu prednost u razdoblju kada Turska vodi aktivnu regionalnu politiku na Bliskom istoku, Kavkazu, Balkanu i istočnom Sredozemlju.

Sudska odluka pokrenula raskol

Sadašnja kriza dodatno je eskalirala nakon sudske odluke od 21. svibnja 2026. godine kojom su poništeni rezultati stranačkog kongresa iz 2023. i otvoren put za povratak Kemala Kılıçdaroğlua na čelo CHP-a.

Odluka je izazvala duboku podjelu između Özelova krila, koje podupiru istaknuti političari predvođeni Ekremom İmamoğluom, i Kılıçdaroğluovih pristaša.

Oporba tvrdi da vlast koristi pravosuđe kako bi utjecala na unutarnje odnose u najvećoj oporbenoj stranci. Turska vlada odbacuje takve optužbe i tvrdi da pravosudne institucije djeluju neovisno.

Nova stranka mijenja odnos snaga

Nakon neuspješnih žalbi i pokušaja sazivanja izvanrednog stranačkog kongresa, Özgür Özel je 21. srpnja objavio osnivanje novog političkog subjekta.

Tri dana poslije službeno je napustio CHP zajedno s 90 zastupnika te potpisao dokumente o osnivanju „Nove stranke”.

Novi politički blok tako je u parlamentu dobio ukupno 91 zastupnika, čime je postao druga najveća parlamentarna skupina nakon Stranke pravde i razvoja.

CHP je istodobno pao na 44 zastupnička mjesta.

Takav razvoj događaja predstavlja jedan od najvećih raskola u povijesti moderne turske oporbe i mogao bi potpuno promijeniti odnos snaga uoči predsjedničkih izbora 2028. godine.

Erdoğan pred novom političkom prilikom

Najveće pitanje sada je hoće li se nova politička stranka uspjeti nametnuti kao uvjerljiva alternativa ili će dodatno podijeliti već oslabljenu oporbenu biračku bazu.

Ako se sukobi nastave, Erdoğan bi iz krize mogao izaći kao najveći politički dobitnik.

Dok se njegovi protivnici međusobno bore za vodstvo, identitet i budućnost oporbe, vladajuća stranka dobiva vrijeme za obnovu vlastite političke snage i pripremu strategije za sljedeće izbore.

Turska tako ulazi u razdoblje u kojem se politička borba više ne vodi samo između vlasti i oporbe, nego i unutar same oporbe. Ishod tog sukoba mogao bi odlučiti tko će predstavljati glavnog izazivača Recepu Tayyipu Erdoğanu i kakva će biti politička budućnost zemlje nakon 2028. godine.