Trumpov plan mijenja igru u Gazi: Turska i Katar dobivaju mjesto za stolom koje Netanyahu nije želio

Iza sve otvorenijeg sukoba Washingtona i izraelske vlade ne nalazi se samo pitanje razoružanja Hamasa.

Mnogo veći spor vodi se oko toga tko će upravljati Gazom nakon rata, tko će nadzirati njezinu sigurnost i koliko će prostora u novom poretku dobiti Turska, Katar i druge regionalne države.

Najnovije informacije koje donosi Haaretz možda otkrivaju mnogo više nego što se na prvi pogled čini.

Prema izraelskom listu, dužnosnici u Izraelu, uz Netanyahuovu političku potporu, koče provedbu Trumpova plana za Gazu, dok dio izraelskog sigurnosnog aparata odbija suradnju s američkim Board of Peace.

Haaretz pritom zaključuje da razlika između američke i izraelske pozicije nikada nije bila jasnija.

Ali što se zapravo krije iza tog sukoba?

Nije problem samo Hamas.

Problem je ono što dolazi poslije Hamasa.

Washington više ne želi da Izrael sam određuje budućnost Gaze

Trumpova konstrukcija počiva na nekoliko međusobno povezanih elemenata.

Hamas mora biti razoružan. Izraelska vojska postupno se povlači.

Sigurnosnu prazninu trebale bi preuzimati nove palestinske i međunarodne strukture, dok bi civilno upravljanje Gazom prešlo na palestinsku tehnokratsku administraciju.

Ali postoji još jedan element koji se često zanemaruje.

U cijeli proces uključene su regionalne države.

I među njima su Turska i Katar.

To potpuno mijenja sliku.

Jer Ankara i Doha više nisu zamišljene samo kao države koje Washington zove kada treba razgovarati s Hamasom.

Dobivaju institucionalnu ulogu u procesu koji bi trebao određivati budućnost Gaze.

Upravo to Netanyahuova vlada nije željela.

Zašto je Turska toliko važna?

Ovdje priča postaje mnogo šira od same Gaze.

Turska je tijekom rata bila jedan od najoštrijih kritičara izraelske politike.

Ankara je istodobno zadržala političke kanale prema Hamasu i zajedno s Katarom i Egiptom ostala jedan od regionalnih aktera sposobnih razgovarati sa stranama koje međusobno gotovo da nemaju izravnu komunikaciju.

I sada dolazimo do paradoksa.

Upravo ono zbog čega je Izrael godinama kritizirao Tursku i Katar njihove veze i komunikacijske kanale prema Hamasu, Washington danas pokušava pretvoriti u instrument za njegovo razoružavanje i stabilizaciju Gaze.

Drugim riječima, Trump pokušava iskoristiti regionalni utjecaj Ankare i Dohe za ostvarivanje američkog plana.

A Izrael više nema potpunu kontrolu nad tim procesom.

Trumpov plan ograničava Hamas , ali ograničava i Izrael

Ovo je možda najvažniji dio cijele priče.

Na prvi pogled Trump i Netanyahu žele isto: Hamas bez oružja.

Ali tu njihova zajednička vizija uglavnom završava.

Netanyahu želi razoružavanje Hamasa uz maksimalnu izraelsku sigurnosnu slobodu djelovanja.

Trumpov model ide korak dalje.

Razoružavanje Hamasa trebalo bi pratiti izraelsko povlačenje i stvaranje novog političkog i sigurnosnog sustava u kojem Gaza više ne bi bila pod Hamasovom vlašću, ali ni pod trajnom izraelskom vojnom kontrolom.

To je ogromna razlika.

Jer jednom kada međunarodne strukture, palestinska tehnokratska administracija i regionalne države uđu u proces, Izrael više nije jedini akter koji određuje pravila.

Gaza nakon rata postaje regionalno pitanje

Tu dolazimo do dijela koji se često gubi u svakodnevnim vijestima.

Rat u Gazi više nije samo izraelsko-palestinsko pitanje.

Poslijeratna Gaza postaje mjesto na kojem se preslaguje regionalni utjecaj.

Egipat je nezaobilazan zbog granice i Rafaha.

Katar zbog svojih političkih i financijskih kanala.

Turska zbog političkog utjecaja, odnosa s palestinskim akterima i sve snažnije regionalne pozicije.

Zaljevske države potrebne su za obnovu.

Sjedinjene Države žele sve te aktere povezati u sustav koji bi spriječio povratak Hamasa kao dominantne vojne sile, ali istodobno spriječio beskonačnu izraelsku okupaciju Gaze.

Netanyahuova vlada tu vidi problem.

Jer što više regionalnih i međunarodnih aktera dobiva formalnu ulogu, to je manje prostora za jednostrane odluke Izraela.

Netanyahu ima još jedan problem

Postoji i unutarnja izraelska politika.

Dio izraelske desnice ne želi samo poraz Hamasa.

Njihova vizija Gaze ide mnogo dalje. Prema dugoročnoj izraelskoj sigurnosnoj prisutnosti, a kod najtvrđih krugova čak i prema obnovi izraelskih naselja.

Trumpov model ide u potpuno drugom smjeru.

Hamas bez oružja – da.

Ali zatim izraelsko povlačenje.

Palestinska civilna administracija.

Međunarodni sigurnosni mehanizam.

Regionalne države uključene u obnovu.

I Turska i Katar za stolom.

Za Netanyahuovu desnicu to nije mala koncesija.

To je potpuno drugačija vizija budućnosti Gaze.

I zato sukob s Trumpom tek sada postaje zanimljiv

Washington je dugo vršio pritisak na Hamas, Katar, Egipat i druge regionalne aktere kako bi prihvatili određene uvjete.

Ali ako je izvještaj Haaretza točan, pojavljuje se potpuno nova situacija.

Problem provedbe američkog plana više nije samo Hamas.

Problem postaje i izraelska vlada.

To može potpuno promijeniti političku dinamiku.

Jer Trump sada mora odlučiti koliko je spreman pritiskati Netanyahua da prihvati plan iza kojeg osobno stoji.

A Netanyahu mora odlučiti koliko daleko može ići u suprotstavljanju američkom predsjedniku bez ozbiljnijih posljedica za odnose s Washingtonom.

Ovdje se zapravo vodi bitka za ono što dolazi poslije rata

Zato ovu priču ne treba promatrati samo kroz pitanje hoće li Hamas predati oružje.

Pravo pitanje je mnogo veće:

Tko će kontrolirati političku završnicu rata?

Netanyahu želi razoružani Hamas, ali želi zadržati maksimalnu izraelsku kontrolu nad sigurnosnim uvjetima koji slijede.

Trump također želi razoružani Hamas, ali pokušava stvoriti međunarodno i regionalno nadziranu tranziciju u kojoj će palestinska administracija ponovno preuzeti civilne funkcije, a države poput Egipta, Katara i Turske dobiti ulogu u novoj arhitekturi.

I upravo zato današnje neslaganje između Washingtona i izraelske vlade može biti mnogo važnije nego što izgleda.

Jer prvi put problem više nije samo kako završiti rat.

Problem je tko će napisati pravila za dan poslije rata.

A Turska i Katar, koje Netanyahu nije želio vidjeti u poslijeratnoj arhitekturi Gaze, već su dobile ono najvažnije:

mjesto za stolom za kojim se odlučuje što dolazi poslije.

BI360 Analiza