Al-Zaidi i koalicija koja ga je dovela na vlast: može li irački premijer prerasti svoje političke pokrovitelje?

Ali al-Zaidi došao je na vlast kao kompromisni kandidat Koordinacijskog okvira. Sada ga pitanje naoružanih skupina i odnosa sa SAD-om stavlja pred odluke koje bi mogle promijeniti odnos snaga unutar same koalicije.

Kada je Koordinacijski okvir krajem travnja predložio Alija al-Zaidija za premijera, savez iračkih šijitskih stranaka tražio je izlaz iz političkog zastoja.

Nuri al-Maliki i dotadašnji premijer Mohammed Shia al-Sudani povukli su kandidature, a al-Zaidi je postao kandidat oko kojeg su se stranke mogle dogovoriti.

Povratku al-Malikija snažno se protivio i Washington.

Al-Zaidi nije imao veliku vlastitu stranku koja bi se natjecala s članicama koalicije.

Upravo zato bio im je prihvatljiv.

No ono što mu je otvorilo put do vlasti sada otvara drugo pitanje: hoće li ostati premijer koji ovisi o stranačkom dogovoru ili će postupno izgraditi vlastiti politički položaj?

Odluka koju više nije moguće odgađati

Najosjetljivije pitanje za njegovu vladu jest budućnost naoružanih skupina.

Al-Zaidi je najavio da oružje mora biti pod nadzorom države. Nakon srpanjskog susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom obvezao se na razoružavanje tih skupina do kraja rujna.

Prema Reutersu, pet skupina povezanih s Iranom odbacilo je taj rok.

Premijer je tako preuzeo odgovornost za odluku koja zadire u odnose Iraka sa SAD-om i Iranom, ali i u ravnotežu snaga unutar zemlje.

Stranke koje su ga dovele na vlast mogu podupirati cilj jačanja države, a istodobno se razilaziti oko načina i brzine njegove provedbe.

Za Koordinacijski okvir politički bi moglo biti korisno da premijer javno preuzima teret teških odluka.

No ta računica nosi rizik za samu koaliciju.

Moć koju donosi premijerska dužnost

Dolaskom na čelo vlade al-Zaidi je dobio ono što prije nije imao: utjecaj na državne institucije, sigurnosni aparat, proračun i međunarodne odnose.

Sastanak s Trumpom pokazao je da može razgovarati s Washingtonom izravno, kao čelnik iračke vlade.

Ako uz to stekne povjerenje građana i izgradi mrežu dužnosnika koji podupiru njegov program, mogao bi postati manje ovisan o strankama koje su ga izabrale.

Ipak, Koordinacijski okvir i dalje ima snažan utjecaj. Sporovi među njegovim članicama usporili su popunjavanje ministarskih mjesta, uključujući važna sigurnosna ministarstva.

To pokazuje da premijer ne može jednostavno zaobići koaliciju na koju se oslanja u parlamentu.

Al-Zaidijev položaj zato ovisi o dva povezana pitanja: može li ostvariti rezultate u stavljanju oružja pod nadzor države i može li pritom sačuvati dovoljno političke potpore da ostane na vlasti?

Ako uspije, kompromisni kandidat mogao bi izrasti u samostalnijeg premijera nego što su njegovi politički pokrovitelji očekivali.

Ako ne uspije, upravo će on snositi najveći dio odgovornosti za neispunjena obećanja.

Koordinacijski okvir doveo je al-Zaidija na vlast kako bi riješio politički zastoj.

Sada tek treba vidjeti hoće li premijeru dopustiti da riješi i probleme zbog kojih je njegova vlada nastala.

Povezani članak: Irak pokušava vratiti oružje pod kontrolu države: Šengal postaje ključ pregovora s Turskom