Irak pokušava vratiti oružje pod kontrolu države: Šengal postaje ključ pregovora s Turskom

Irački premijer Ali al-Zeydi suočen je s pitanjem koje nadilazi razoružavanje pojedinih milicija: može li država odlučivati tko smije držati oružje i djelovati s njezina teritorija?

U taj su se problem spojile tri teme koje se često promatraju odvojeno: milicije povezane s Iranom, prisutnost turske vojske na sjeveru Iraka i budućnost snaga YBŞ u Šengalu.

Sastanak al-Zeydija i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u New Yorku pokazao je da se iza sigurnosnih pregovora otvara još jedno pitanje: hoće li Irak i Turska svoje povezivanje proširiti na prometne i energetske pravce.

Rok za milicije pomaknut je na 2027.

Prema izvještajima o al-Zeydijevu razgovoru za The New York Times, iračka vlada želi završiti proces razoružavanja milicija koje podupire Iran do 30. lipnja 2027.

Ranije se spominjao 30. rujna 2026., datum povezan s povlačenjem preostalih snaga međunarodne koalicije iz Iraka.

Plan predviđa kraj samostalnog djelovanja milicija, uz mogućnost da njihovi pripadnici pojedinačno uđu u državne sigurnosne strukture. No vladin rok ne znači da su skupine pristale predati oružje.

Dio milicija traži i odlazak turskih vojnika iz Iraka. Ankara svoju prisutnost na sjeveru zemlje povezuje s kampovima i naoružanjem PKK-a.

Baghdad tako mora rješavati dvije povezane primjedbe: milicije pitaju zašto bi se one razoružale dok su strani vojnici u zemlji, a Turska traži sigurnosne promjene prije povlačenja.

Povlačenje stranih snaga ipak ne bi samo po sebi riješilo pitanje milicija.

Reuters je izvijestio da su neke od njih odbile raniji rok za razoružavanje te da raspolažu znatnim brojem boraca, naoružanjem i političkim utjecajem.

Njihovo podređivanje državnom zapovjedništvu zato ostaje zaseban i teži ispit za iračku vladu.

Šengal je prvi konkretan test

Iračka vlada najavila je da će Jezidske jedinice otpora (YBŞ) početi predavati oružje, dok bi pripadnici koji ispunjavaju uvjete mogli biti uključeni u službene sigurnosne institucije.

YBŞ ima veze s PKK-om, ali je ujedno lokalna jezidska snaga. Za stanovnike Šengala pitanje zato nije samo kome će pripasti oružje, nego i tko će ih štititi nakon promjene sigurnosnog rasporeda.

Treba razlikovati najavu od provedbe. Nakon vladine objave pojavila su se upozorenja lokalnih sigurnosnih izvora da konkretna predaja oružja još nije započela.

Napredak će se moći mjeriti time tko stvarno nadzire naoružanje, zapovijeda snagama i donosi sigurnosne odluke u Šengalu.

Turska i Irak dogovorili su postupnu predaju baze

Nakon sastanka Erdoğana i al-Zeydija 23. rujna u New Yorku, turska je strana objavila da su se dvije države dogovorile o uspostavi pune državne vlasti u Šengalu i okončanju prisutnosti zabranjenih stranih oružanih elemenata.

U skladu s napretkom tih mjera, turske snage trebale bi postupno predati kompleks Başika–Zilkan iračkoj saveznoj vladi, prema dogovorenom mehanizmu i rasporedu.

To je važan pomak, ali sporazum govori o tom kompleksu.

Iz njega se ne može zaključiti da je dogovoreno povlačenje svih turskih snaga iz Iraka.

Njegova je posebnost u tome što predaju baze povezuje s napretkom iračkih sigurnosnih mjera u Šengalu.

Energetika otkriva širi cilj sastanka

Turski ministar energetike Alparslan Bayraktar, koji je sudjelovao na sastanku u New Yorku, poručio je da Turska u okviru Projekta razvojne ceste želi razvijati veze elektroenergetskih mreža te plinovode i naftovode.

Cilj je, prema njegovoj izjavi, povećati sigurnost opskrbe energijom, trgovinu između dviju zemalja i pristup energetskih izvora međunarodnim tržištima.

Zasad je riječ o projektima koje se namjerava ostvariti, a ne o objavi da su svi vodovi ugovoreni ili izgrađeni. Tursko službeno priopćenje nakon sastanka također navodi ubrzavanje Projekta razvojne ceste među zajedničkim ciljevima.

Energetski razgovori nisu počeli u New Yorku.

Tursko Ministarstvo energetike ranije je objavilo da su Ankara i Bagdad razgovarali o dugoročnom povezivanju u području nafte, plina i električne energije, a u kolovozu je priopćilo da je postignut jednogodišnji dogovor o korištenju postojećeg iračko-turskog naftovoda.

Novi infrastrukturni planovi stoga nadograđuju suradnju koja već postoji.

Za Irak bi takva ulaganja mogla značiti dodatne izvozne mogućnosti i snažniju energetsku mrežu.

Za Tursku bi produbila gospodarske veze s Irakom i njezinu ulogu na pravcima kojima energenti dolaze do međunarodnih tržišta.

To je moguća korist ako se projekti provedu, a njihovi rokovi i opseg tek trebaju biti potvrđeni.

Što će pokazati uspjeh dogovora?

Bagdad sada pokušava povezati sigurnosne ustupke i gospodarsku suradnju.

Napredak u Šengalu mogao bi otvoriti put postupnoj predaji Başike–Zilkana i ojačati povjerenje potrebno za veće infrastrukturne projekte. Energetski projekti, zauzvrat, daju objema stranama razlog da nastave suradnju i nakon rješavanja pitanja baze.

Presudno će ipak biti ono što se može provjeriti na terenu: predaje li YBŞ oružje, preuzima li iračka država stvarnu kontrolu u Šengalu, odvija li se predaja turskog kompleksa i pristaju li snažnije milicije izgubiti samostalno zapovjedništvo.

Tek će ti koraci pokazati može li Irak svoje političke dogovore pretvoriti u državnu vlast.

Povezaničlanak: Susret u New Yorku i naftni koridor kroz Siriju: novi odnos Bagdada i Damaska