Amerika napušta Irak za deset dana: tko će ispuniti prostor koji ostaje iza nje?

Završna faza povlačenja američkih snaga trebala bi biti dovršena do 30. rujna. Time završava jedno razdoblje iračke povijesti, ali se istodobno otvara pitanje nove raspodjele moći između Bagdada, Irana, Turske, kurdskih vlasti i naoružanih skupina.

Dok se svjetska pozornost uglavnom usmjerava prema ratu u Ukrajini, napetostima između Rusije i Europe te mogućem sukobu Kine i Tajvana, na Bliskom istoku približava se datum koji bi mogao promijeniti sigurnosnu ravnotežu cijele regije.

Američke snage trebale bi do 30. rujna 2026. dovršiti povlačenje iz Iraka.

Ne bude li nove promjene dogovora, time će biti završena posljednja faza američke vojne prisutnosti uspostavljene nakon invazije 2003. godine i ponovno proširene 2014., kada je takozvana Islamska država zauzela velike dijelove Iraka i Sirije.

Međutim, odlazak američkih vojnika ne znači da će nestati problemi zbog kojih su ondje bili prisutni.

Upravo suprotno, Irak sada mora sam održavati ravnotežu između državnih institucija, proiranskih oružanih skupina, kurdskih snaga i interesa regionalnih sila.

Kraj međunarodne koalicijske misije

Bagdad i Washington još su 2024. dogovorili postupno završavanje misije međunarodne koalicije formirane za borbu protiv Islamske države.

Prva faza podrazumijevala je završetak glavne koalicijske misije i smanjenje prisutnosti na pojedinim lokacijama, dok je završna tranzicijska faza trebala trajati do rujna 2026.

Američki vojnici posljednjih godina uglavnom nisu sudjelovali u klasičnim borbenim operacijama, nego su obučavali iračke snage, pružali obavještajnu potporu i pomagali u borbi protiv preostalih ćelija Islamske države.

Najavljeno povlačenje zato ne treba tumačiti kao iznenadni bijeg, nego kao završetak prethodno dogovorenog procesa. Ipak, političke i sigurnosne posljedice mogle bi biti mnogo veće od samog broja vojnika koji napuštaju zemlju.

Iran dobiva više prostora, ali i veću odgovornost

Najčešće se pretpostavlja da će od američkog odlaska najviše profitirati Iran.

Teheran već godinama ima snažan politički, gospodarski i sigurnosni utjecaj u Iraku. Pojedine oružane skupine unutar šire strukture Snaga narodne mobilizacije održavaju bliske veze s Iranom i posjeduju vlastite vojne kapacitete.

Dok su američke snage bile prisutne, te su skupine svoj arsenal opravdavale potrebom suprotstavljanja američkoj vojsci i zaštite Iraka od Islamske države. Nakon povlačenja taj će argument biti znatno slabiji.

Pred Bagdadom se zato nalazi osjetljivo pitanje: hoće li sve naoružane formacije doista biti stavljene pod zapovjedništvo države ili će pojedine skupine nastaviti djelovati kao samostalni centri moći?

Američki odlazak Iranu donosi dodatni prostor, ali i uklanja protivnika kojim su se godinama opravdavali paralelni vojni sustavi. Ako Irak nakon povlačenja uđe u novo razdoblje unutarnjih sukoba, odgovornost više neće biti moguće pripisivati samo stranim snagama.

Zabrinutost u iračkom Kurdistanu

Posebno su zabrinute vlasti iračkog Kurdistana. Američka prisutnost u Erbilu nije predstavljala samo zaštitu od Islamske države nego i važan sigurnosni oslonac u odnosima s Bagdadom, Iranom i susjednim državama.

Kurdska regija posljednjih je godina bila izložena raketnim i bespilotnim napadima, dok iračka protuzračna obrana još nema dovoljno razvijene kapacitete za zaštitu cijelog teritorija.

Irak zato pokušava ojačati vlastitu protuzračnu obranu nabavom novih sustava i radara. No njihova isporuka, povezivanje i osposobljavanje posada zahtijevaju vrijeme. Upravo bi prijelazno razdoblje nakon američkog odlaska moglo biti najosjetljivije.

Turska će pažljivo pratiti razvoj događaja

Povlačenje američkih snaga važno je i za Tursku. Ankara na sjeveru Iraka vodi operacije protiv Radničke stranke Kurdistana te istodobno razvija gospodarske i energetske odnose s Bagdadom i Erbilom.

Turski interes nije preuzimanje cijelog američkog sigurnosnog položaja, nego sprječavanje da vakuum iskoriste PKK, Islamska država ili skupine povezane s Iranom koje bi mogle ugroziti turske interese.

Zbog toga bi Ankara mogla dodatno ojačati vojnu suradnju s iračkom središnjom vladom, posebno na području zaštite granice, obavještajnih podataka, obrambene industrije i protuzračne obrane.

Irak će pritom pokušati održati ravnotežu. Bagdad ne želi postati ni američka baza protiv Irana, ni iranski prostor protiv arapskih država i Turske.

Je li Islamska država potpuno poražena?

Islamska država više ne kontrolira velike gradove i teritorije kao 2014. godine, ali njezine manje ćelije nisu potpuno nestale.

Te skupine djeluju u teško dostupnim pustinjskim i planinskim područjima, izvodeći povremene napade na sigurnosne snage i lokalno stanovništvo. Njihova najveća prilika ne bi bio izravan odlazak američkih vojnika, nego mogući sukob među iračkim političkim i vojnim strukturama.

Ako se državne snage budu bavile međusobnim borbama ili sukobom s naoružanim skupinama, ekstremističke ćelije mogle bi iskoristiti nastalu prazninu za reorganizaciju.

Zbog toga će stvarni test povlačenja biti sposobnost iračke vojske, policije i obavještajnih službi da samostalno nastave operacije bez potpore koju su dobivale od međunarodne koalicije.

Odlazak vojske ne znači i kraj američkog utjecaja

Povlačenje vojnika ne znači potpuni odlazak Sjedinjenih Država iz Iraka.

Washington će pokušati zadržati političke, diplomatske, gospodarske i obavještajne veze s Bagdadom. Američke tvrtke i dalje imaju interese u iračkom energetskom sektoru, dok će se sigurnosna suradnja vjerojatno nastaviti u drukčijem obliku.

Zato nije riječ o potpunom prekidu odnosa, nego o prijelazu s izravne vojne prisutnosti na ograničeniji model suradnje.

Irak ponovno preuzima odgovornost za vlastitu budućnost

Američki odlazak može predstavljati priliku za jačanje iračkog suvereniteta. Međutim, suverenitet se ne potvrđuje samo odlaskom stranih vojnika, nego sposobnošću države da kontrolira svoje granice, zračni prostor i sve naoružane snage na vlastitom teritoriju.

Ako Bagdad uspije ojačati institucije i spriječiti da Irak ponovno postane područje obračuna stranih sila, povlačenje može označiti početak stabilnijeg razdoblja.

Ako sigurnosni prostor ispune suparničke milicije i regionalne sile, završetak američke prisutnosti neće donijeti potpunu neovisnost, nego samo novu borbu za utjecaj.

Glavno pitanje zato nije samo zašto Amerika odlazi. Mnogo je važnije pitanje: tko će kontrolirati Irak nakon njezina odlaska?

Povezani članak: Turska i Irak grade koridor koji zaobilazi kurdski Habur: počinje li veliko slabljenje Erbila?