Sporazum iz Pekinga na ispitu: što vrijedi saudijsko-iransko pomirenje bez poštovanja suvereniteta?

U središtu saudijsko-iranskog približavanja uz kinesko posredovanje nalazi se načelo bez kojeg nema trajne stabilnosti: poštovanje suvereniteta država i nemiješanje u njihove unutarnje poslove.

Upravo zato podsjećanje na taj sporazum otvara pitanje njegove stvarne provedbe.

Prema prenesenom prikazu njegova istupa na forumu Xiangshan u Pekingu, princ Turki al-Faisal podsjetio je iransku stranu na obveze preuzete tijekom saudijsko-iranskog pomirenja.

Naglasak je stavio na poštovanje državnog suvereniteta i nemiješanje u unutarnje poslove načela koja bi trebala određivati ponašanje obiju država i kada se njihovi interesi razilaze.

Važnost takvog podsjećanja nadilazi jednu diplomatsku raspravu. Ono vraća pozornost na temeljno pitanje: služi li sporazum samo održavanju diplomatskih odnosa ili doista ograničava postupke koji ugrožavaju susjedne države?

Obnova odnosa traži promjenu ponašanja

Diplomatsko približavanje omogućuje razgovor, smanjuje prostor za pogrešne procjene i otvara mogućnost rješavanja sporova pregovorima.

Međutim, samo postojanje komunikacijskih kanala ne znači da je nepovjerenje nestalo.

Da bi sporazum imao trajnu vrijednost, njegove se odredbe moraju prepoznati u konkretnim postupcima. Poštovanje suvereniteta podrazumijeva prihvaćanje činjenice da susjedna država ima vlastite institucije, sigurnosne interese i pravo na samostalno donošenje odluka.

Nemiješanje u unutarnje poslove pritom ne znači prestanak političkih neslaganja.

Saudijska Arabija i Iran mogu imati različite poglede na regionalnu sigurnost, odnose sa Sjedinjenim Državama ili budućnost Jemena. Smisao sporazuma upravo je u tome da se ta neslaganja rješavaju bez destabiliziranja druge strane.

Iz te perspektive, al-Faisalovo podsjećanje na preuzete obveze, kako je opisano u prenesenom tekstu, predstavlja zahtjev da se političke izjave usporede s ponašanjem na terenu.

Suverenitet mora vrijediti za obje strane

Najosjetljiviji dio svake regionalne sigurnosne rasprave nastaje kada jedna država vlastite vojne poteze opravdava postupcima neke treće sile.

U dostavljenom prikazu pekinške rasprave to se pitanje pojavljuje kroz iransko obrazloženje napada na američke baze u arapskim državama.

Saudijski odgovor stavlja naglasak na činjenicu da se takvi objekti nalaze na teritoriju suverenih država koje također snose posljedice sukoba.

Politička bit tog argumenta jest da odnosi sa Sjedinjenim Državama ne brišu suverenitet države domaćina. Njezino stanovništvo, infrastruktura i gospodarstvo ne mogu se zanemariti kada se govori o posljedicama vojnog djelovanja.

Isti kriterij mora vrijediti za sve sudionike regionalnih sukoba. Sporazum gubi vjerodostojnost ako se poštovanje granica zahtijeva za vlastitu državu, dok se za susjedne države traže iznimke.

Zašto je kineska uloga važna

Kinesko posredovanje dalo je saudijsko-iranskom približavanju širu međunarodnu dimenziju. Zato podsjećanje na sporazum upravo u Pekingu ima posebnu političku težinu: pitanje njegove provedbe vraća se pred državu koja je pomogla u njegovu postizanju.

To ne znači da Kina može kontrolirati odluke Rijada ili Teherana. Posrednik nije automatski jamac svakog budućeg postupka potpisnica. Ipak, uspjeh njegova diplomatskog angažmana ovisi i o tome hoće li dogovor pridonijeti smanjenju napetosti.

Za Peking je regionalna stabilnost povezana i sa sigurnošću trgovine i energetskog transporta. Reuters je 16. rujna izvijestio da je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi pozvao Iran i Sjedinjene Države na suzdržanost i obnovu pregovora, uz naglasak na zaštiti energetskih pravaca i opskrbnih lanaca. Reuters⁠

Analitički gledano, podsjećanje na pekinški sporazum zato se može čitati i kao poziv Kini da nastavi diplomatski rad nakon postizanja dogovora. Potpisivanje otvara proces, ali njegova provedba određuje rezultat.

Jemen kao pitanje povjerenja

U prenesenom prikazu al-Faisalova istupa spominju se i Huti te sigurnost plovidbe kroz Bab el-Mandeb. Taj dio rasprave pokazuje koliko se bilateralni odnosi teško mogu odvojiti od šireg regionalnog okruženja.

Saudijsko-iranski sporazum sam po sebi ne rješava jemenski sukob. Ipak, može biti važan okvir za smanjivanje vanjskih napetosti koje otežavaju političko rješenje.

Pritom treba razlikovati utjecaj neke države na naoružanu skupinu od potpune kontrole nad njezinim odlukama. Odgovornost za pojedinačne postupke mora se utvrđivati na temelju dokaza. No trajno nepovjerenje teško je prevladati ako jedna strana smatra da je izložena pritiscima skupina povezanih s drugom.

Vrijednost sporazuma mjeri se provedbom

Najvažnije pitanje nije tko je ostavio snažniji dojam u javnoj raspravi, nego mogu li načela dogovorena u Pekingu postati trajno pravilo regionalnih odnosa.

Za to su potrebni dosljedna komunikacija, razjašnjavanje spornih događaja i spremnost da se sigurnost susjeda prihvati kao dio vlastite stabilnosti.

Sporazum koji opstaje samo dok nema ozbiljnih neslaganja ne pruža dovoljno zaštite upravo onda kada je najpotrebniji.

Saudijsko-iransko pomirenje ima smisla ako smanjuje mogućnost da političko suparništvo preraste u destabilizaciju i nasilje. Njegovo je temeljno obećanje jednostavno: razlike među državama ne smiju postati opravdanje za ugrožavanje njihova suvereniteta.

Upravo će se prema tome mjeriti stvarna vrijednost sporazuma iz Pekinga.

Povezani članak: Saudijska Arabija otvara kanal prema Kini, Washington odobrava F-35: Počinje li Rijad igrati tursku igru ravnoteže?