Početak povijesnog obračuna oko 152 otoka možda je upravo počeo.

Godinama su vjerovali da je Anadolija obuzdana. Da će otoci posađeni poput bodeža oko Turske zauvijek ostati obruč oko njezina vrata.

I da se karte crtane u vremenu slabosti više nikada ne mogu promijeniti.

Ali pogriješili su u razumijevanju ove države.

Turska se sada priprema otvoriti jedno od najosjetljivijih pitanja u Egeju.

Ankara tvrdi da 152 otoka nikada nisu službeno ustupljena Grčkoj prema Lausannskom sporazumu, a nakon Kurban-bajrama očekuje se novi zakon kojim će Turska pokušati pravno definirati svoja pomorska prava i otvoriti pitanje suvereniteta nad tim otocima.

U Ankari to vide kao “ispravljanje povijesne i pravne anomalije”.

U Ateni će to gotovo sigurno biti shvaćeno kao ozbiljna eskalacija.

Ali pravi problem nije samo broj otoka.

Pravi problem je ono što oni predstavljaju.

Jer u Ankari više ne gledaju na Egej samo kao na more između dvije države.

Nego kao na prostor oko kojeg će se odlučivati budući odnos snaga u istočnom Mediteranu.

Na površini mnogi misle da je riječ samo o stijenama i malim otocima.

Ali oni koji razumiju geopolitiku znaju da su to ključevi mora. Ključevi energetskih ruta. Ključevi vojnih prolaza. Ključevi buduće ravnoteže u regiji.

Sve dolazi u trenutku kada Turska sve snažnije pretvara doktrinu “Plave domovine” (Mavi Vatan) iz vojne ideje u stvarnu državnu strategiju.

Zato se nervoza širi Egejom. Zato glasovi u Ateni postaju sve glasniji. I zato se Ankara danas promatra s nervozom kakva dugo nije viđena.

Jer osjećaju da se nešto veliko pokreće ispod površine mora.

Mi ne govorimo mnogo kada država počne ozbiljno djelovati. Puštamo da znakovi govore sami za sebe.

Pretvaranje “Plave domovine” u zakon neće biti detalj. Ponovno otvaranje starih dosjea neće biti slučajnost. A pojavljivanje tih brojeva nije nimalo beznačajno.

Mi smo narod čije su flote nekada tjerale Mediteran da podrhtava.

Nasljednici Barbarosse, koji nam nije ostavio samo more nego cijelu doktrinu:

Da se more ne čuva kartama, nego voljom, snagom i hrabrošću da se ponovno definira stvarnost.

Zato ovo govorimo mirno, na način koji razumiju samo oni najpažljiviji:

Neki dosjei, kada se jednom otvore, stare karte nakon toga više ne ostaju iste.

A more nas se ponovno počelo prisjećati.