Novi model Rusije i Sirije mijenja vojnu kartu: može li Moskva postati štit Damasku i Turskoj ako Netanyahu krene prema Damasku?

Ruska mornarica i logistički brodovi ponovno su stigli u Siriju. Konvoj od četiri ruska broda, među kojima je i razarač Admiral Levčenko, stigao je u Tartus u prvoj takvoj misiji nakon novog sporazuma Moskve i Damaska.

Ruske snage ostaju u Tartusu i Hmeimimu, ali prema potpuno novom modelu suradnje s novom sirijskom državom.

Ako se ostvare turski medijski navodi da Benjamin Netanyahu pred izbore razmatra veliku eskalaciju prema Damasku, ruska prisutnost mogla bi postati važan faktor odvraćanja za Siriju, ali posredno i za sigurnosne interese Turske.

Dok se iz Turske pojavljuju ozbiljne tvrdnje da Benjamin Netanyahu pred izraelske izbore razmatra novu eskalaciju u Siriji, pa čak i scenarij prodora prema Damasku, na sirijskoj obali događa se nešto što bi moglo značajno promijeniti vojnu računicu.

Rusija se ponovno vojno učvršćuje u Siriji.

Ali ovaj put po potpuno novom modelu.

Moskva više ne djeluje u Siriji samo na temelju odnosa iz vremena Bashara al-Assada. Nakon približno 18 mjeseci pregovora, nova sirijska vlast i Rusija postigle su sporazum kojim je budućnost ruske prisutnosti stavljena u novi okvir.

I upravo taj sporazum mogao bi postati mnogo važniji nego što se činilo u trenutku njegova potpisivanja.

Jer ako Izrael doista odluči proširiti svoje operacije prema unutrašnjosti Sirije, više neće morati računati samo na reakciju Damaska i Ankare.

Na karti ponovno stoji i Moskva.

Što su zapravo dogovorili Rusija i nova Sirija?

Damask i Moskva 9. kolovoza postigli su memorandum kojim je redefinirana budućnost ruskih objekata u Hmeimimu i Tartusu.

Novi model bitno se razlikuje od staroga.

Objekti namijenjeni civilnoj uporabi postupno prelaze pod upravljanje sirijske države. To uključuje civilne kapacitete u Hmeimimu i komercijalni dio luke Tartus.

Ali ruska vojna prisutnost ne nestaje.

Naprotiv.

Vojni objekti trebaju biti reorganizirani u zajedničke centre za obuku i osposobljavanje, dok ruske snage prema sporazumu ostaju prisutne.

Drugim riječima, Damask nakon pada Assadova režima nije jednostavno izbacio Rusiju.

Napravio je nešto strateški mnogo zanimljivije:

promijenio je uvjete odnosa s Moskvom.

Sirijska država vraća veću kontrolu nad civilnim kapacitetima, dok Rusija zadržava vojnu prisutnost kroz novi model suradnje.

Stari odnos bio je usko vezan uz opstanak Assadova režima.

Novi odnos Moskva sada gradi izravno s novom sirijskom državom.

Ruski ratni i logistički brodovi već su stigli

A sada dolazi ključni detalj.

Sporazum nije ostao samo na papiru.

Ruski pomorski i logistički konvoj stigao je 7. rujna u Tartus u prvoj takvoj misiji nakon novog dogovora Moskve i Damaska.

U skupini su bili Ro-Ro teretni brod Sparta, tanker General Skobelev, mornarički opskrbni brod Akademik Pašin i ruski razarač klase Udaloy Admiral Levčenko.

Satelitske snimke potvrdile su prisutnost dijela konvoja u Tartusu.

Prema izvorima upoznatima s operacijom, Sparta je iskrcala zalihe, uključujući streljivo namijenjeno Hmeimimu i Tartusu, iako Reuters nije mogao neovisno potvrditi točan sadržaj tereta.

Ali jedna stvar više nije upitna:

Rusija ostaje vojno prisutna u Siriji i ponovno opskrbljuje svoje kapacitete.

Tartus je pritom posebno važan jer predstavlja jedini ruski pomorski objekt za popravak i opskrbu u Sredozemlju.

Dakle, ne govorimo samo o Siriji.

Govorimo i o ruskom pristupu istočnom Mediteranu, Bliskom istoku i Africi.

A upravo tada pojavljuje se priča o Netanyahuu i Damasku

Tu dvije naizgled odvojene priče počinju dobivati puno veće značenje.

Turski novinar Yılmaz Bilgen iznio je vrlo ozbiljne tvrdnje o izraelskim planovima u Siriji.

Prema njegovim navodima, Netanyahu pred izraelske izbore 27. listopada razmatra novu eskalaciju u Siriji, uključujući mogućnost mnogo dublje vojne operacije prema Damasku.

U njegovu se izvještaju čak govori o scenariju u kojem bi Netanyahu eventualni vojni uspjeh pred biračima pokušao predstaviti kao osvajanje Damaska.

Ovdje treba napraviti jasnu razliku.

Za sada nema neovisne potvrde da je izraelska vlada donijela odluku o zauzimanju Damaska niti da je IDF dobio zapovijed za takvu operaciju.

Dakle, riječ je o ozbiljnom medijskom navodu, a ne potvrđenom izraelskom ratnom planu.

Međutim, izraelski izbori 27. listopada jesu važan faktor u aktualnim odnosima sa Sirijom, dok su pregovori o sigurnosnom aranžmanu između Damaska i Izraela zapeli oko niza pitanja među njima budućnosti juga Sirije, turske vojne prisutnosti i izraelske slobode djelovanja.

Ako se zato makar dio navoda o novoj eskalaciji pokaže točnim, novi rusko-sirijski sporazum odjednom dobiva potpuno drugo značenje.

Put prema Damasku više ne bi bio samo izraelsko-sirijsko pitanje

Zamislimo scenarij u kojem Izrael više ne ostaje na sadašnjim operacijama na jugu Sirije.

Ako bi izraelske snage pokušale krenuti dublje prema Damasku, otvorila bi se potpuno nova pitanja:

Što radi Turska?

Što radi Rusija?

I možda najvažnije:

Može li Moskva jednostavno promatrati veliku vojnu operaciju protiv države s kojom je upravo redefinirala vlastito vojno partnerstvo?

Upravo ovdje novi model Damaska i Moskve postaje strateški važan.

Rusija više nije u Siriji samo zato što su njezine baze ondje ostale iz Assadova vremena.

Svoju daljnju prisutnost ponovno je dogovorila s novom sirijskom vlašću.

To Moskvi daje drukčiji politički položaj.

Može li Rusija postati štit i za Tursku?

Ovdje dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela cijele priče.

Rusija i Turska nisu vojni saveznici.

Turska je članica NATO-a. Ankara i Moskva imaju ozbiljna neslaganja oko Ukrajine i niz drugih suprotstavljenih interesa.

Ali geopolitika rijetko funkcionira samo kroz formalne saveze.

U Siriji se danas pojavljuje prostor u kojem se određeni ruski i turski interesi mogu preklapati.

Turskoj odgovara teritorijalno cjelovita i stabilna Sirija te se protivi novoj trajnoj fragmentaciji zemlje.

Rusiji također teško može odgovarati scenarij u kojem država s kojom je upravo dogovorila novu fazu vojne suradnje ponovno postaje prostor nekontrolirane eskalacije.

Zato Moskva ne mora formalno obećati da će braniti Tursku kako bi njezina prisutnost istodobno koristila Ankari.

Dovoljno je da Rusija postane dodatni faktor odvraćanja.

Ankara ne treba nužno rusku intervenciju, dovoljna može biti ruska težina.

To je važna razlika.

Nema potvrđenog sporazuma prema kojem bi Rusija vojno branila Tursku od Izraela.

Nema ni dokaza da su Ankara i Moskva dogovorile zajednički vojni odgovor ako izraelske snage krenu prema Damasku.

Ali odvraćanje ne zahtijeva uvijek formalni obrambeni savez.

Jedno je planirati veliku vojnu operaciju u zemlji u kojoj nema drugih velikih vojnih sila.

Potpuno je drugo izvoditi je u zemlji u kojoj Rusija ima svoje vojnike, objekte, logističke linije, pomorske kapacitete i upravo obnovljenu institucionalnu suradnju s vlastima.

Svaka velika eskalacija tada nosi dodatni rizik.

Ne nužno rusko-izraelskog rata.

Ali političkog sukoba s Moskvom, mogućeg incidenta s ruskim snagama i ugrožavanja ruskih strateških interesa.

A upravo taj dodatni rizik objektivno odgovara Ankari.

Turska, Sirija i Rusija različiti interesi, jedna moguća dodirna točka

Ankara želi spriječiti novu destabilizaciju Sirije.

Damask želi obnoviti puni suverenitet države.

Moskva želi sačuvati vojnu prisutnost i strateški položaj na istočnom Mediteranu.

Njihovi interesi nisu identični.

Ali postoji točka na kojoj se mogu preklopiti:

velika izraelska eskalacija prema Damasku mogla bi ugroziti interese sve tri strane.

Upravo zato novi model Rusije i Sirije može posredno povećati i sigurnosni prostor Turske.

Ne zato što Rusija postaje turski zaštitnik.

Nego zato što svojom vojnom i političkom prisutnošću povećava cijenu svake velike eskalacije u Siriji.

A postoji još jedan pravac. Crno more

Tu dolazimo do šire slike.

Dok Ankara na jugu prati Siriju i izraelske poteze, na sjeveru joj se približavaju posljedice potpuno drugog rata.

Hakan Fidan 15. rujna upozorio je da je širenje rusko-ukrajinskog rata na Crno more i ugrožavanje života turskih građana i poslovanja turskih kompanija „neprihvatljivo“.

Turska je od početka rata pokušavala spriječiti pretvaranje Crnog mora u još šire bojno polje, koristeći Montreuxsku konvenciju, diplomaciju s Moskvom i Kijevom te ranije inicijative poput sporazuma o izvozu žitarica.

I tu se ponovno vidi koliko je odnos Ankare i Moskve složen.

Na Crnom moru Turskoj treba komunikacija s Rusijom kako bi ograničila širenje rata.

U Siriji joj ruska prisutnost može odgovarati kao dodatni faktor ravnoteže prema velikoj regionalnoj eskalaciji.

To nije rusko-turski savez protiv neke treće države.

To je preklapanje interesa dviju sila koje se na drugim pitanjima mogu ozbiljno razilaziti.

Sirija na jugu, Egej na zapadu, Crno more na sjeveru

Kada se sve stavi na kartu, postaje jasnije koliko je sigurnosno okruženje Turske postalo složeno.

Na jugu je Sirija i rastuće tursko-izraelsko neslaganje oko budućnosti te zemlje.

Na zapadu ostaje Egej i dugogodišnja tursko-grčka sigurnosna napetost.

Na sjeveru je Crno more, gdje sada i sam Fidan upozorava na širenje posljedica rusko-ukrajinskog rata.

To su tri potpuno različite sigurnosne krize.

Nema dokaza da predstavljaju koordinirano „opkoljavanje“ Turske.

Ali njihova geografija pokazuje zašto Ankara pokušava održavati otvorene kanale prema različitim velikim silama i istodobno jačati vlastitu vojnu autonomiju.

Upravo u takvom okruženju Rusija ponovno dobiva posebno mjesto.

Što ako Netanyahu ipak eskalira prema Damasku?

Ako tvrdnje o Netanyahuovu mogućem pohodu prema Damasku ostanu samo medijski navodi, novi rusko-sirijski model svejedno ostaje iznimno važan za budućnost zemlje.

Ali ako Izrael pred izbore doista odluči dramatično proširiti svoje vojne operacije, sporazum Moskve i Damaska mogao bi vrlo brzo biti stavljen na prvi veliki test.

Tada ćemo dobiti odgovor na pitanje što zapravo znači nova ruska prisutnost.

Jesu li Tartus i Hmeimim samo objekti i zajednički centri za obuku?

Ili Moskva svoju prisutnost vidi kao dio šireg očuvanja države s kojom je upravo obnovila partnerstvo?

Za Tursku bi odgovor bio izuzetno važan.

Jer ako ruska prisutnost postane ozbiljan faktor odvraćanja prema velikoj izraelskoj eskalaciji, Ankara dobiva nešto strateški vrijedno:

veliku silu koja iz vlastitih interesa pomaže održavati ravnotežu u Siriji.

Ne formalni ruski štit nad Turskom.

Nego rusku vojnu i političku težinu između nekontrolirane eskalacije i Damaska.

Novi model Moskve i Damaska možda je važniji nego što se čini

Zato ruske brodove koji ponovno stižu u Tartus ne treba promatrati samo kao još jednu vojnu isporuku.

I novi sporazum Moskve i Damaska nije samo tehničko rješavanje sudbine starih ruskih baza.

Možda gledamo stvaranje potpuno novog modela.

Sirija vraća veću kontrolu nad svojim civilnim objektima.

Rusija zadržava vojnu prisutnost kroz novi aranžman.

Damask dobiva veliku silu kao dodatni faktor ravnoteže.

A Turska dobiva Rusiju koja iz vlastitih interesa može ograničavati prostor za nekontroliranu eskalaciju na njezinoj južnoj granici.

Ako Netanyahu doista razmatra veliku operaciju prema Damasku, onda se pred izraelskim planerima više ne nalazi ista vojna jednadžba.

Ruski ratni i logistički brodovi ponovno su u Tartusu.

Ruske snage ostaju u Hmeimimu i Tartusu.

Damask i Moskva imaju novi model suradnje.

A Ankara budućnost Sirije sve više promatra kroz prizmu vlastite nacionalne sigurnosti.

Upravo zato novi model Rusije i Sirije mogao bi postati jedan od faktora koji će određivati koliko daleko je Izrael spreman ići ako odluči ponovno dramatično podići ulog u Siriji.

Povezani članak: Sirija poručuje Izraelu da iskoristi povijesnu priliku: Zašto sporazum za deset godina možda više neće biti moguć pod istim uvjetima