Sirija poručuje Izraelu da iskoristi povijesnu priliku: Zašto sporazum za deset godina možda više neće biti moguć pod istim uvjetima

Damask očekuje nastavak sigurnosnih pregovora s Izraelom, ali upozorava da današnji odnos snaga neće trajati vječno.

Sirija traži prekid napada i izraelsko povlačenje, dok istodobno odbija ograničenja razvoja svoje vojske i izbora savezništava.

Sirijski ministar vanjskih poslova Asaad al-Šaibani uputio je Izraelu jednu od najozbiljnijih poruka otkako su započeli razgovori o sigurnosnom sporazumu:

„Sirija pruža ruku diplomaciji, a Izrael treba iskoristiti ovu povijesnu priliku.“

Prema Reutersu, Damask očekuje skori nastavak pregovora pod američkim posredovanjem. Cilj Sirije jest zaustavljanje izraelskih napada i povlačenje izraelskih snaga s teritorija zauzetog nakon pada režima Bashara al-Assada u prosincu 2024. godine.

Al-Šaibani istodobno priznaje da između dviju strana gotovo više nema povjerenja. Razgovori o sigurnosnom sporazumu bili su zamrznuti nakon početka rata s Iranom, a kontakti su potpuno prekinuti nakon izraelskog bombardiranja zračne baze Abu al-Duhur.

Unatoč tome, Damask ostavlja otvorena vrata diplomaciji.

Ali zašto al-Šaibani ovu priliku naziva povijesnom?

Izrael danas ne pregovara sa Sirijom pune snage

Izrael danas ne pregovara s vojno, politički i gospodarski potpuno obnovljenom Sirijom.

Pregovara s državom koja je tek izišla iz dugog rata. Nova sirijska vojska još se oblikuje, ratno zrakoplovstvo ima ograničene sposobnosti, protuzračnu obranu potrebno je gotovo potpuno obnoviti, a gospodarstvo se tek pokušava podići na noge.

Upravo se u tome krije dublje značenje al-Šaibanijeve poruke.

Odnos snaga koji Izrael vidi danas možda neće postojati za pet ili deset godina.

Damask gotovo od početka obnavlja vojne i sigurnosne institucije. Sirijska vlast pritom otvoreno poručuje da su izgradnja vojske, razvoj njezinih sposobnosti i izbor međunarodnih savezništava suverena prava o kojima se neće pregovarati.

Zato za Izrael pravo pitanje nije samo što Sirija posjeduje danas.

Mnogo je važnije što bi mogla posjedovati za deset godina.

Sirija već ima ono što se najteže stvara

Oružje se može kupiti. Mogu se nabaviti radari, protuzračni sustavi, komunikacijska oprema i bespilotne letjelice. Prije ili poslije mogu se ugovoriti i novi borbeni zrakoplovi.

Najskuplji i najteži dio izgradnje vojske ipak nije samo tehnika.

To su ljudi s dugogodišnjim iskustvom na bojištu.

Znatan dio nove sirijske vojne strukture čine zapovjednici i borci koji su prošli godine rata. Snage koje su predvodile novu političku i vojnu fazu uspjele su krajem 2024. u kratkom razdoblju srušiti Assadov režim, nakon čega je započeo znatno složeniji proces ujedinjavanja frakcija i stvaranja jedinstvene državne vojske.

Sirija zato ne počinje potpuno od nule. Već ima velik broj iskusnih ljudi, ali ih sada mora pretvoriti u uređenu vojnu instituciju s jedinstvenim zapovjedništvom, obavještajnim strukturama, suvremenim komunikacijama, logistikom, protuzračnom obranom, ratnim zrakoplovstvom i razvijenijim raketnim sposobnostima.

Ako taj proces uspije, Izrael se za deset godina neće suočavati s istom Sirijom s kojom pregovara danas.

Turska mijenja izraelski sigurnosni izračun

Sirija ima desetke milijuna stanovnika, izravan dodir s izraelskim sigurnosnim prostorom i iznimno osjetljiv geografski položaj.

Tomu treba dodati sve razvijeniju vojnu suradnju s Turskom, državom koja raspolaže jednom od najvećih vojski NATO-a, snažnom obrambenom industrijom, naprednim bespilotnim sustavima i rastućim kapacitetima protuzračne obrane.

Upravo je moguća turska vojna prisutnost u Siriji postala jedna od glavnih izraelskih briga. Izrael je napad na Abu al-Duhur opravdavao tvrdnjom da je želio spriječiti tursko raspoređivanje u toj bazi. Sirija i Turska odbacile su tvrdnju da se pripremalo uspostavljanje stalne turske baze.

Damask, međutim, ne pristaje na to da sigurnosni sporazum određuje kakvu vojsku Sirija smije graditi niti s kojim državama smije surađivati.

To je jedna od najvažnijih točaka sadašnjih pregovora.

Sirija je spremna razgovarati o mirnoj granici, mehanizmima za sprječavanje incidenata, sigurnosnim zonama i uzajamnim jamstvima. Nije spremna prihvatiti sporazum koji bi trajno ograničio njezinu obranu ili je pretvorio u državu bez stvarnog vojnog suvereniteta.

Izrael bi vlastitim napadima mogao stvoriti prijetnju koju želi spriječiti

Izrael danas pokušava oslabiti sirijske vojne sposobnosti kako bi spriječio nastanak buduće prijetnje.

Međutim, nastavak napada mogao bi proizvesti potpuno suprotan rezultat.

Svako novo bombardiranje Siriju dodatno potiče da ubrza obnovu protuzračne obrane, nabavi snažnije sustave odvraćanja, produbi vojnu suradnju s Turskom i razvije sposobnosti koje bi buduće izraelske napade učinile znatno skupljima.

Izraelska politika sile tako bi, protiv vlastitih namjera, mogla pomoći u stvaranju upravo one vojne prijetnje koju pokušava spriječiti.

To je paradoks izraelskog pristupa Siriji.

Pokušavajući danas osigurati potpunu slobodu djelovanja u sirijskom zračnom prostoru, Izrael može ubrzati nastanak Sirije koja će mu sutra tu slobodu pokušati oduzeti.

Sigurnosni sporazum možda je veća prilika za Izrael nego za Siriju

Sigurnosni sporazum zato ne mora biti izraelski ustupak Siriji.

Mogao bi biti prilika da Izrael diplomacijom danas dobije ono što bi za nekoliko godina silom bilo mnogo teže ostvariti: mirnu granicu, mehanizam za sprječavanje sukoba i sigurnosna jamstva susjedne države.

Damask traži povratak na temelje Sporazuma o razdvajanju snaga iz 1974. godine, prestanak izraelskih napada i povlačenje s područja zauzetih nakon pada Assadova režima.

Pitanje Golanske visoravni ostaje otvoreno, ali Sirija trenutačno ne govori o mirovnom sporazumu kojim bi se odrekla svojih teritorijalnih zahtjeva. Razgovara se prije svega o sigurnosnom aranžmanu koji bi zaustavio vojnu eskalaciju i omogućio obnovu minimalnog povjerenja.

Kada al-Šaibani poziva Izrael da „iskoristi povijesnu priliku“, on zato ne izgovara praznu diplomatsku frazu.

Njegova poruka glasi: danas možete pregovorima dobiti mirnu granicu i sigurnosna jamstva od Sirije koja se tek obnavlja. Nitko vam, međutim, ne može jamčiti da će odnos snaga za deset godina ostati jednak današnjem.

Pitanje koje bi se zato trebalo postavljati u Tel Avivu nije samo zašto postići sporazum sa Sirijom danas.

Pravo pitanje glasi:

Što ako Izrael danas odbije sporazum, a za deset godina pred sobom pronađe potpuno drukčiju, vojno obnovljenu Siriju, još snažnije povezanu s Turskom?