Izraelovi ratni obrasci protiv Arapa i Irana možda ne bi djelovali protiv Turske

Izrael ima desetljeća iskustva u sukobima s arapskim vojskama, Iranom i regionalnim oružanim skupinama, ali nema iskustvo otvorenog rata s državom veličine, industrijske snage i vojnih sposobnosti današnje Turske

Napetosti između Turske i Izraela sve se češće analiziraju kroz iskustva prethodnih ratova na Bliskom istoku.

Međutim, upravo se tu može skrivati najveća pogreška izraelskih strateških procjena.

Izrael svoje sigurnosne i vojne obrasce desetljećima je razvijao kroz ratove s arapskim državama, sukobe s palestinskim i libanonskim oružanim skupinama te dugotrajno nadmetanje s Iranom.

Turska se ne uklapa ni u jedan od tih obrazaca.

Ona nije oslabljena arapska država s podijeljenim zapovjedništvom. Nije izolirani Iran pod dugogodišnjim sankcijama. Nije ni nedržavna organizacija čiju je infrastrukturu moguće napadati bez izravnog sukoba s velikom regularnom vojskom.

Turska je država s više od 85 milijuna stanovnika, jednom od najvećih vojski NATO-a, razvijenom obrambenom industrijom, snažnom mornaricom, vlastitim bespilotnim sustavima, projektilima, satelitskim sposobnostima i velikom industrijskom bazom.

Turska jest vojno intervenirala, ali nije vodila otvoreni rat s Izraelom

Nije sasvim točno tvrditi da Turska nikada nije aktivno sudjelovala u regionalnim sukobima.

Turska vojska izvodila je velike prekogranične operacije u Siriji i Iraku, vojno je prisutna u sjevernom Cipru, pružala je potporu međunarodno priznatoj vladi u Libiji te je razvila značajno iskustvo u operacijama bespilotnim letjelicama, elektroničkom ratovanju i povezivanju obavještajnih podataka s djelovanjem kopnenih snaga.

Ipak, postoji jedna važna razlika.

Izrael nikada nije vodio otvoreni konvencionalni rat protiv moderne turske države i njezine regularne vojske.

Zbog toga ne postoji stvarno iskustvo koje bi pokazalo kako bi izgledao izravan sukob dviju tehnološki razvijenih država s jakim zračnim snagama, mornaricama, obavještajnim službama i domaćim obrambenim industrijama.

Svi postojeći scenariji ostaju procjene.

Izraelska zračna nadmoć ne bi bila zajamčena

Izrael je u većini dosadašnjih regionalnih sukoba nastojao brzo uspostaviti nadmoć u zraku, uništiti protuzračnu obranu protivnika i zatim zadržati slobodu djelovanja iznad njegova teritorija.

Protiv Turske taj obrazac ne bi bilo jednostavno primijeniti.

Turska ima veliku teritorijalnu dubinu, brojne vojne baze, razvijene radarske sustave, flotu borbenih zrakoplova, rastuće raketne kapacitete i industriju sposobnu nadoknađivati dio gubitaka tijekom dugotrajnijeg sukoba.

Istodobno razvija vlastiti borbeni zrakoplov KAAN, mornaričke platforme, protuzračne sustave i sve širi raspon vođenog streljiva.

Izrael bi se zato suočio s protivnikom koji ne ovisi isključivo o uvozu oružja i koji posjeduje dovoljno veliku industrijsku bazu za dugotrajnije održavanje vojnih operacija.

Geografija bi dodatno otežala svaki sukob

Turska i Izrael nemaju zajedničku granicu.

Svaka izravna vojna operacija zato bi zahtijevala prolazak kroz zračne i pomorske prostore drugih država, korištenje udaljenih baza ili djelovanje iznad Sirije i istočnog Sredozemlja.

Upravo zbog toga Sirija postaje središnje područje izraelsko-turskog nadmetanja.

Izrael želi spriječiti raspoređivanje turskih radara, protuzračnih sustava i drugih strateških sposobnosti u Siriji. Ankara, s druge strane, jačanje sirijske države i vojske smatra dijelom vlastite regionalne sigurnosti.

Izraelski napad na bazu Abu al-Duhur pokazao je koliko je taj prostor postao osjetljiv. Jedna pogrešna procjena mogla je proizvesti turski odgovor i otvoriti sukob koji više ne bi bilo jednostavno ograničiti na sirijski teritorij.

Najveća opasnost leži u pogrešnim pretpostavkama

Izrael bi mogao pogriješiti ako Tursku bude procjenjivao prema iskustvima s drugim regionalnim protivnicima.

Ankara ima drukčiju vojnu kulturu, drukčiju strukturu države, veću industrijsku dubinu i sposobnost istodobnog djelovanja na više područja.

Turska također ne mora odgovoriti ondje gdje Izrael očekuje.

Odgovor može biti diplomatski, gospodarski, obavještajni, pomorski ili vojni, izravan ili neizravan. Upravo ta širina mogućnosti otežava izraelsko planiranje.

To ne znači da bi Turska lako pobijedila Izrael niti da bi Izrael ostao bez odgovora. Obje države raspolažu ozbiljnim sposobnostima, a svaki izravan sukob imao bi nesagledive posljedice za cijelu regiju.

Znači samo da se stari izraelski ratni obrasci ne mogu automatski preslikati na Tursku.

Protiv Turske nema unaprijed pripremljenog scenarija

Izrael dobro poznaje slabosti arapskih vojski, iranske vojne strukture i način djelovanja regionalnih milicija.

Turska je drukčija vrsta protivnika.

To je velika država, organizirana vojna sila, članica NATO-a i zemlja koja posljednjih godina ubrzano smanjuje ovisnost o stranom oružju.

Upravo zato najveća opasnost nije samo u mogućnosti izbijanja sukoba, nego u uvjerenju da bi se takav sukob mogao voditi prema starim pravilima.

Izrael protiv Turske nema provjeren obrazac.

A u svakom ratu najopasniji protivnik nije onaj čije sposobnosti dobro poznajete, nego onaj kojega ste pokušali razumjeti kroz iskustva koja na njega uopće ne mogu biti primijenjena.