Izrael stvara sliku nezaustavljive sile, ali nova stvarnost otkriva granice njegove moći

Izrael želi da regija njegove poteze promatra kao dokaz snage, teritorijalnih ambicija i sposobnosti da samostalno oblikuje budućnost Bliskog istoka. Međutim, ono što se predstavlja kao uspon moglo bi biti znak duboke nesigurnosti pred svijetom koji se ubrzano mijenja.

Dok se arapska javnost ponovno plaši izraelskog širenja i govori o projektu „Velikog Izraela“, mnogo važnije pitanje ostaje zanemareno: posjeduje li Izrael uopće demografsku, geografsku i ekonomsku dubinu potrebnu za stvaranje velike regionalne imperije?

Povijest poznaje rimske, perzijske i muslimanske imperije koje su raspolagale golemim teritorijima, stanovništvom i vlastitim sustavima moći. Izrael nema takvu dubinu. Riječ je o teritorijalno i demografski maloj državi čija vojna nadmoć uvelike ovisi o američkom oružju, političkoj zaštiti i međunarodnom financijskom sustavu kojim dominira Zapad.

To Izrael čini opasnim, ali ga ne čini imperijom.

Svijet se mijenja izvan izraelske kontrole

Dok Izrael najveći dio svojih vojnih kapaciteta usmjerava prema Gazi, jugu Libanona i Siriji, izvan njegovih granica odvijaju se promjene neusporedivo većih razmjera.

Rusija pokušava obnoviti svoj strateški prostor i razvija oružje namijenjeno odvraćanju Zapada. Europa ubrzano povećava vojnu potrošnju, strahujući od dugotrajnog sukoba s Moskvom.

Kina ekonomski širi utjecaj na gotovo svim kontinentima, istodobno gradeći mornaricu sposobnu zaštititi njezine trgovačke pravce i interese daleko izvan kineskih obala.

Afrika se postupno oslobađa starih odnosa ovisnosti, dok nove sile ulaze u prostore kojima su desetljećima dominirale bivše kolonijalne države.

Turska širi političku, gospodarsku i vojnu prisutnost prema Balkanu, Kavkazu, središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Africi. Istodobno se turski svijet povezuje oko Ankare, dok se u arapskom svijetu ponovno otvara rasprava o sigurnosnim savezima sa snažnim muslimanskim državama.

U takvom globalnom preslagivanju Izrael nije središte svijeta, koliko god se trudio tako izgledati.

Američka zaštita više nije bezuvjetna i besplatna

Izrael svoju moć ne gradi samo na vlastitoj vojsci. Njegov položaj desetljećima počiva na američkom oružju, diplomatskoj zaštiti i političkom utjecaju Zapada.

Međutim, Sjedinjene Države istodobno se suočavaju s Rusijom, Kinom, rastućim državnim dugom, unutarnjim podjelama i pritiskom da smanje troškove globalne dominacije. Washington zbog toga pokušava rasteretiti vlastiti sustav, koristiti carine i sankcije umjesto novih ratova te regionalnim silama prepustiti veći dio odgovornosti za stabilnost.

U toj računici zaštita Izraela više nije uvijek besplatna strateška prednost. U određenim okolnostima ona postaje teret koji ugrožava američke odnose sa snažnijim i geografski važnijim državama.

Turska je najbolji primjer.

Washington može politički štititi Izrael, ali teško može zanemariti državu koja kontrolira ključne pomorske prolaze, posjeduje jednu od najvećih vojski NATO-a i ima utjecaj na Balkanu, Crnom moru, Kavkazu, Bliskom istoku i u Africi.

Zato je posljednji nastup američkog izaslanika Thomasa Barracka bio toliko važan. Umjesto da bezuvjetno ponovi izraelske stavove, upozorio je na opasnost sukoba s Turskom, govorio o Golanu kao okupiranom sirijskom teritoriju te Tursku i Siriju predstavio kao važne dijelove novog regionalnog poretka.

To nije značilo da je Washington postao protivnik Izraela. Pokazalo je nešto drugo: američki i izraelski interesi više se ne podudaraju automatski u svakom pitanju.

Sirija više nije prostor bez vlasnika

Izrael se godinama navikavao na Siriju kao otvoren prostor u kojem može bombardirati, ulaziti i nametati sigurnosna pravila bez ozbiljnog odgovora.

Ta se pretpostavka počinje mijenjati.

Sirijska država ponovno uspostavlja institucije, obnavlja vojsku i vraća prisutnost na teritoriju. Proces je spor, a zemlja ostaje iscrpljena dugogodišnjim ratom, ali smjer promjene postaje vidljiv.

Još je važnije što iza obnove Sirije stoji Turska, država koja raspolaže vojnom industrijom, obučnim kapacitetima, političkim utjecajem i dugoročnim regionalnim planom.

Zbog toga izraelska zabrinutost zbog turske prisutnosti u Siriji nije dokaz da Izrael postaje sve snažniji. Mogla bi biti dokaz da se prostor njegova nesmetanog djelovanja sužava.

Sirija više nije ničija zemlja. Turska više nije država koju se može disciplinirati prijetnjom iz Tel Aviva. Regija oko njih postupno izlazi iz razdoblja potpune rascjepkanosti i ulazi u razdoblje novih saveza.

Zaljev traži sigurnost izvan starih okvira

Zaljevske države posjeduju energiju, kapital i presudan geografski položaj, ali nemaju dovoljnu demografsku i vojnu dubinu da bi se same zaštitile od svih regionalnih prijetnji.

Iran ima gotovo 90 milijuna stanovnika, velik raketni arsenal i dugogodišnji utjecaj unutar Iraka i drugih dijelova regije. Zaljevske države zato su shvatile da njihova sigurnost ne može zauvijek ovisiti samo o američkim bazama.

Suradnja s Turskom i Pakistanom u takvim okolnostima prestaje biti pitanje političke simpatije. Ona postaje pitanje strateške sigurnosti. Te države zajedno nude stanovništvo, vojnu snagu, nuklearno odvraćanje, obrambenu industriju i geografsku dubinu koju Zaljev sam nema.

Sličnu promjenu može doživjeti i Egipat, pritisnut gospodarskim problemima i pitanjem voda Nila. Kada se sigurnosni izazovi povećaju, stare političke podjele često ustupaju mjesto novim savezima.

Izrael je najglasniji upravo zato što vidi promjene

Pogrešno bi bilo podcijeniti izraelsku vojnu snagu ili opasnost koju njegovi potezi predstavljaju. Ali jednako je pogrešno svako izraelsko bombardiranje tumačiti kao dokaz nastanka nove imperije.

Najglasnija država ponekad je upravo ona koja se najviše boji budućnosti.

Izrael vidi Tursku koja se vraća u srce regionalne politike. Vidi Siriju koja pokušava ponovno postati država. Vidi Zaljev koji traži nove sigurnosne partnere, Pakistan koji ulazi dublje u arapske strateške kalkulacije i američku administraciju koja više ne želi svaki regionalni problem pretvoriti u vlastiti rat.

Zbog toga stvara buku, demonstrira silu i pokušava nametnuti svršen čin dok još raspolaže snažnom zapadnom zaštitom.

No vojna nadmoć nije isto što i povijesna trajnost.

Izrael se godinama ponašao kao jedina imperija na Bliskom istoku, ali današnje preslagivanje otkriva njegovu stvarnu veličinu: malu državu koja posjeduje iznimno snažnu vojsku, ali nema dovoljnu geografsku i demografsku dubinu te ključni dio strateške sigurnosti duguje udaljenoj sili.

A udaljene imperije svoje saveznike štite samo dok se ta zaštita podudara s njihovim interesima.

Zato pravo pitanje više nije koliko se Izrael može proširiti tijekom sljedećeg rata.

Pravo pitanje glasi: kakvo će mjesto Izrael uopće imati u regionalnom i međunarodnom poretku koji upravo nastaje?

U svijetu koji oblikuju povratak velikih sila, novi vojni savezi, demografija, energija i geografija, priča o „Velikom Izraelu“ možda neće ostati zapamćena kao najava njegova uspona, nego kao posljednja velika iluzija prije nego što je regija počela shvaćati stvarne granice njegove moći.