Mislili su da će okružiti Tursku. A onda je Meka promijenila cijelu kartu.

Godinama se na prostoru istočnog Mediterana i Bliskog istoka slagala gotovo ista geopolitička konstrukcija.

Izrael je jačao veze s Grčkom i Ciprom, Indija je postupno ulazila sve dublje u sigurnosnu i vojnu suradnju s državama koje imaju ozbiljna strateška razilaženja s Turskom, UAE je gradio vlastitu mrežu utjecaja, dok je Ankara trebala osjećati sve veći pritisak na prostoru od istočnog Mediterana do južne Azije.

Logika je bila jednostavna: ako Turska postaje previše snažna, ograničite joj prostor. Ako se širi prema Bliskom istoku, pritisnite je s Mediterana.

Ako jača vojnu industriju, gradite protutežu. Ako se približava Pakistanu, približite se Indiji.

Godinama je ta strategija izgledala logično.

A onda se dogodila Meka.

Za isti stol sjeli su Recep Tayyip Erdoğan, Mohammed bin Salman i Shehbaz Sharif.

Turska. Saudijska Arabija. Pakistan.

Tri države, tri potpuno različite vrste moći i jedna nova sigurnosna jednadžba koju sada svi moraju ponovno računati.

Jer od tog trenutka više ne gledate samo Tursku i njezinu vojnu industriju. Gledate Saudijsku Arabiju s golemim kapitalom, energetskom težinom i položajem u srcu arapskog svijeta te Pakistan s jednom od najvećih muslimanskih vojski i nuklearnim arsenalom.

Jedan ima ono što drugome nedostaje.

Turska donosi tehnologiju i obrambenu industriju.

Saudijska Arabija kapital i energetsku moć.

Pakistan vojnu masu, raketne sposobnosti i nuklearno odvraćanje.

Mislili su da će okružiti Ankaru, a dobili su os koja se proteže od Anatolije preko Meke sve do Islamabada.

I zato ono što se događa nakon potpisivanja možda govori više od same ceremonije.

U izraelskim strateškim krugovima već se razmatra potreba snažnijeg povezivanja s Indijom, Grčkom, Ciprom i UAE-om kako bi se stvorila protuteža novoj sigurnosnoj arhitekturi koja nastaje oko Ankare, Rijada i Islamabada.

To je možda najveći kompliment koji protivnik može dati jednom sporazumu.

Jer beznačajan sporazum nitko ne pokušava balansirati.

Ako nakon tri potpisa u Meki počinjete razmišljati kako nasuprot njima povezati druge države, već ste priznali da se na karti pojavilo nešto što više nije moguće ignorirati.

I upravo tu počinje nervoza.

Jer pitanje više nije samo što su tri države potpisale.

Pitanje je što dolazi poslije.

Što ako tri postanu četiri?

Što ako četiri postanu pet?

Što ako se obrambenom sporazumu pridruže zajednička proizvodnja oružja, transfer tehnologije, obavještajna suradnja, zajedničke vježbe, logistički centri, protuzračna obrana i novi sigurnosni koridori?

A što ako se jednoga dana prema tom krugu približi i najveća arapska država?

Tu dolazimo do Egipta.

Da je politička os Erdoğan–Mohamed Mursi preživjela proteklo desetljeće, teško je zamisliti da bi Kairo danas ravnodušno promatrao Meku sa strane.

S odnosima kakvi su tada postojali između Ankare i Kaira, Egipat bi bio prirodan kandidat za ovakav sigurnosni okvir, a sasvim je moguće da bismo danas umjesto tri zastave govorili o četiri.

A tada bi slika bila dramatično drugačija.

Turska. Saudijska Arabija. Pakistan. Egipat.

Četiri države koje bi zajedno obuhvatile prostor od istočnog Mediterana i Crvenog mora do Zaljeva i južne Azije, uz golemu vojnu, gospodarsku, demografsku i stratešku težinu.

Turska s vojnom industrijom koja sve manje ovisi o drugima.

Saudijska Arabija s kapitalom sposobnim financirati projekte vrijedne desetke milijardi dolara.

Pakistan s nuklearnim odvraćanjem.

Egipat s ogromnom vojskom, Sueskim kanalom i geografskim položajem bez kojeg je teško zamisliti bilo kakvu ozbiljnu arapsku sigurnosnu arhitekturu.

Takva četvorka više ne bi predstavljala samo još jedan savez.

Predstavljala bi centar moći oko kojeg bi se drugi morali početi svrstavati.

I teško je pobjeći od još jednog, mnogo težeg pitanja.

Da je takav sigurnosni blok postojao prije rata u Gazi, bi li uopće bilo moguće da razaranje i masovno stradanje Palestinaca dosegnu razmjere koje danas gledamo?

Teško je vjerovati da bi Izrael imao isti prostor za djelovanje da je od prvoga dana morao računati s koordiniranim političkim, gospodarskim i sigurnosnim odgovorom Turske, Egipta, Saudijske Arabije i nuklearnog Pakistana.

Možda je upravo Gaza najbrutalnije pokazala cijenu političke i sigurnosne rascjepkanosti regije.

Jer jedno je suočiti se sa svakom od tih država pojedinačno.

Sasvim je drugo znati da potez protiv jedne može pokrenuti četiri.

Sa Abdelom Fattahom al-Sisijem situacija je drugačija. Kairo danas mora računati na snažne veze s UAE-om, sigurnosni odnos s Izraelom i partnerstvo sa Sjedinjenim Državama, zbog čega mnogo opreznije gleda prema novoj osi Ankara–Rijad–Islamabad.

Egipat se tako našao između dva kruga koji se sve jasnije oblikuju: s jedne strane Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, a s druge Izrael, UAE, Grčka i Cipar, uz Indiju koja sa zabrinutošću prati svako strateško jačanje Pakistana.

Jer Pakistan više nije samo indijski problem. Ako se povezivanje nastavi, iza Islamabada sve se jasnije pojavljuju Ankara i Rijad, što će i New Delhi gurati prema snažnijoj suradnji s Izraelom i njegovim regionalnim partnerima.

I tako tri potpisa u Meki počinju povlačiti za sobom cijeli niz novih svrstavanja.

Ali možda najveći udarac staroj računici dolazi iz Saudijske Arabije.

Godinama je jedan od najvećih izraelskih strateških ciljeva bio približavanje Rijada. Saudijska Arabija trebala je postati kruna nove regionalne arhitekture u kojoj bi Izrael bio jedan od ključnih sigurnosnih centara Bliskog istoka.

A onda je Rijad sjeo za sigurnosni stol s Ankarom i Islamabadom.

Nisu dobili Saudijsku Arabiju protiv Turske.

Dobili su Saudijsku Arabiju uz Tursku.

I ne dolazi sama.

Uz njih sjedi Pakistan.

Upravo zato ova priča više nije samo pitanje broja vojnika, aviona ili projektila. Ako se saudijski kapital počne sustavno povezivati s turskom vojnom industrijom, dok Pakistan daje dodatnu vojnu i stratešku težinu, onda više ne govorimo o tri države koje su potpisale dokument.

Govorimo o potencijalnoj infrastrukturi moći.

A onda dolazi još jedna dimenzija koja cijelu priču čini mnogo većom.

Koridori.

IMEC je zamišljen kao jedna od velikih gospodarskih arterija budućnosti koja bi povezivala Indiju, Zaljev, Bliski istok i Europu, dok je Turska ostala izvan njegove glavne trase.

Ali što ako Ankara više ne pokušava ući u tuđu kartu?

Što ako počne crtati svoju?

Saudijska Arabija. Jordan. Sirija. Turska. Europa.

Odjednom se ne natječu samo sigurnosni blokovi.

Natječu se dvije karte budućeg Bliskog istoka.

Jedna gleda prema Indiji, Izraelu i Mediteranu.

Druga preko arapskog prostora i Turske prema Europi.

A tko kontrolira koridore, ne kontrolira samo kontejnere i kamione. Kontrolira energiju, luke, željeznice, industriju, kapital i politički utjecaj koji dolazi zajedno s njima.

Zato se nakon Meke više ne treba pitati samo što su potpisali Erdoğan, Mohammed bin Salman i Shehbaz Sharif.

Treba gledati što rade oni koji nisu bili za stolom.

Jer upravo tamo počinje prava priča.

Mislili su da će Tursku pritisnuti Grčkom i Ciprom, a Ankara je otišla prema Saudijskoj Arabiji i Pakistanu.

Mislili su da će Pakistan ostati prvenstveno indijski problem, a Islamabad sada ulazi duboko u sigurnosnu jednadžbu Bliskog istoka.

Mislili su da će Rijad jednog dana postati završni komad izraelske regionalne slagalice, a Saudijska Arabija je sjela za stol s Erdoğanom.

I sada druga strana radi upravo ono što rade države kada osjete da se ravnoteža počinje mijenjati.

Izrael gleda prema Indiji.

Indija prema Izraelu.

Grčka i Cipar ponovno prema Tel Avivu.

UAE računa svoje interese.

Egipat promatra obje strane.

Jer svi razumiju isto.

Ako Meka ostane samo sporazum triju država, već je promijenila računicu.

Ali ako Meka postane jezgra kojoj će se sutra približavati druge države, onda se neće promijeniti samo računica. Promijenit će se karta.

I možda je upravo u tome najveća ironija svega što se posljednjih godina pokušavalo napraviti.

Htjeli su ograničiti Tursku, pritiskali je s Mediterana, gradili odnose s njezinim konkurentima i pokušavali stvoriti ravnotežu koja će zaustaviti njezin regionalni uspon.

A mogli bi dobiti upravo suprotno.

Umjesto izolirane Turske, dobili su Tursku sa Saudijskom Arabijom uz sebe i nuklearnim Pakistanom iza sebe.

Htjeli su zid.

Pomogli su stvoriti blok.

Htjeli su ravnotežu.

Pokrenuli su novo preslagivanje.

Mislili su da je Meka samo mjesto potpisa.

A možda će se jednoga dana pokazati da je upravo ondje počela nastajati karta koju nitko od njih nije planirao.

Jer tri potpisa sama po sebi ne mijenjaju povijest. Ali ako zbog ta tri potpisa druge države počnu stvarati protusaveze, mijenjati vojne planove, tražiti nove partnere i crtati nove gospodarske koridore, onda je proces već počeo.

Mislili su da će okružiti Tursku.

A sada oni traže kako okružiti ono što je nastalo u Meki.