Gallant priznao ono čega se Izrael najviše pribojava: Slabljenje Irana ne ostavlja prostor Izraelu, nego ga popunjava Turska

Bivši izraelski ministar obrane Yoav Gallant izgovorio je ono što se u izraelskom sigurnosnom vrhu sve otvorenije priznaje: slabljenje Irana neće iza sebe ostaviti prazan prostor kojim će Izrael moći neograničeno dominirati.

„Morate razumjeti da će, kada Iran oslabi, nastali vakuum netko popuniti. Prirodni kandidat, s imperijalnim ambicijama na Bliskom istoku, jest Turska“, rekao je Gallant.

Njegove riječi otkrivaju mnogo više od obične procjene turske snage.

Izrael je godinama gradio regionalnu strategiju na slabljenju Irana, Hezbollaha i drugih skupina povezanih s Teheranom. Pretpostavka je bila jednostavna: povlačenjem iranskog utjecaja Izraelu će se otvoriti prostor za još veću vojnu i političku dominaciju.

Međutim, dogodilo se nešto što izraelski stratezi nisu mogli zanemariti.

Prostor koji Iran gubi ne ostaje prazan. U njega postupno ulazi Turska.

Razlika između njihova djelovanja pritom je golema. Iran je utjecaj uglavnom širio preko milicija, ideološki povezanih skupina i paralelnih struktura unutar drugih država. Turska dolazi s državnim institucijama, regularnom vojskom, snažnom obrambenom industrijom, gospodarskim ulaganjima, tehnologijom i međudržavnim sporazumima.

Gallant zato posebno ističe da Turska ima najveću vojsku u NATO-u nakon američke, snažnu domaću vojnu industriju, marljiv narod i jednu od najvažnijih industrijskih baza Europe.

To nije opis prolaznog regionalnog igrača. To je priznanje da se pred Izraelom pojavljuje ozbiljna država sposobna dugoročno mijenjati odnos snaga.

Zašto rast Turske ograničava izraelske ambicije?

Kako se turski utjecaj širi prema Siriji, Iraku, istočnom Sredozemlju, Libiji i drugim područjima, Izraelu ostaje sve manje prostora za jednostrano određivanje regionalnih pravila.

To znači da slabljenje Irana ne mora automatski donijeti jačanje Izraela.

Naprotiv, uspon Turske mogao bi postati mnogo ozbiljnija prepreka izraelskom širenju jer Ankara, za razliku od nedržavnih skupina, raspolaže velikom vojskom, razvijenom industrijom, diplomatskom težinom i mrežom savezništava.

Time slabi i mogućnost ostvarivanja ekspanzionističke vizije koja se u regionalnim raspravama često naziva projektom „Velikog Izraela“. Što je više snažnih država sposobnih braniti vlastite granice i uspostaviti regionalnu ravnotežu, to je manje prostora za izraelsko širenje pod izgovorom sigurnosti.

Gallantova izjava zato nije pohvala Turskoj. Ona je upozorenje izraelskoj javnosti.

Izraelski vrh dobro razumije da nakon Irana ne dolazi razdoblje potpune izraelske dominacije. Na scenu izlazi Turska, država koja regionalni vakuum ne popunjava parolama, nego vojskom, tehnologijom, industrijom i savezima.

Malo-pomalo, korak po korak, odnos snaga se mijenja.

Put je dug, ali cilj je sve bliži.