Huti proglašavaju pomorsku blokadu Saudijske Arabije, napadaju postrojenja u Džizanu i luku Moku te prijete tankerima u Crvenom moru.

Na suprotnoj strani, jemenska vojska prvi put predstavlja bespilotne letjelice nazvane po dvjema planinama koje okružuju Sanu Ajban i Nuqum.

Samo nekoliko dana poslije te letjelice počinju pratiti Hute te napadati njihove položaje i vozila na bojištima u Maribu.

Istodobno Saudijska Arabija reorganizira jemenske snage, a njezina vojna suradnja s Turskom i Pakistanom ulazi u novu fazu.

Izvješća tvrde da je Donald Trump Mohammedu bin Salmanu dao političko pokriće za djelovanje protiv Huta.

Jesu li počele pripreme za jemensku operaciju „Odvraćanje agresije“? Sprema li se Saudijska Arabija u kratkom ratu dokrajčiti Hute prije nego što Crveno more pretvore u prostor za ucjenjivanje cijelog svijeta?

Ono što se događa ne možemo razumjeti promatrajući samo jedan incident. Ali kada sva zbivanja postavimo jedno pokraj drugoga, pred nama se pojavljuje drukčija slika.

Eskalacija Huta unutar Saudijske Arabije i u Crvenom moru. Vojni pokreti na bojištima Mariba, obale, Al-Bayde i Taiza. Reorganizacija jemenskih vojnih snaga. Uvođenje novih bespilotnih letjelica na bojište. Saudijsko utvrđivanje postrojenja, luka i pravaca izvoza nafte.

Ta zbivanja ne dokazuju da je sat nula već određen. Ali potvrđuju da Saudijska Arabija Hute više ne promatra samo kao jemensku opasnost, nego kao izravnu prijetnju Kraljevstvu, međunarodnoj plovidbi i svjetskom gospodarstvu.

Najvažniji vojni pokazatelj bilo je pojavljivanje bespilotnih letjelica Ajban i Nuqum.

Objavljene informacije govore da su uvedene u službu jemenske vojske i korištene za izviđanje, praćenje položaja Huta te napade na njihova vozila i topničke položaje na bojištima u Maribu.

Za sada nema potvrde da su turskog ili nekog drugog stranog podrijetla. Međutim, izvjesno je da jemenska vojska počinje raspolagati vlastitim očima na nebu i pokušava se postupno osloboditi potpune ovisnosti o saudijskim borbenim zrakoplovima.

Ni izbor njihovih imena nije beznačajan.

Ajban i Nuqum dvije su planine koje okružuju Sanu. Kao da se time šalje poruka da cilj sljedeće faze možda neće biti ograničen samo na obranu Mariba, nego da bi se bitka mogla prenijeti pred vrata samog središta vlasti Huta.

Što se tiče Turske i Pakistana, njihova moguća uloga ne mora nužno podrazumijevati slanje vojnika u jemenske planine.

Prema mojoj procjeni, njihova bi se uloga prije mogla usredotočiti na zaštitu saudijske pozadine: radare, sustave ranog upozorenja, obuku, savjetnike, elektroničko ratovanje, ometanje komunikacija Huta te pomorsku i zračnu koordinaciju radi zaštite Kraljevstva i plovidbe Crvenim morem.

Jednostavnije rečeno, jemenske snage napredovale bi na kopnu, dok bi Saudijska Arabija financirala, vodila i koordinirala operaciju te osiguravala zračni kišobran.

Turska i Pakistan pružili bi Saudijskoj Arabiji obrambenu, tehnološku i stručnu dubinu.

Sjedinjene Države mogle bi Saudijskoj Arabiji osigurati obavještajne podatke, napredne satelitske snimke, zračno izviđanje, streljivo, rezervne dijelove, zaštitu postrojenja te pomoć u presretanju projektila i bespilotnih letjelica.

Američko sudjelovanje moglo bi dosegnuti i razinu ograničenih napada na položaje Huta ako oni ugroze američke brodove ili međunarodnu plovidbu.

Ali ako Saudijska Arabija raspolaže svim tim sredstvima, zašto rat još nije počeo?

Problem nije u sposobnosti napada na Hute. Saudijska i jemenska vojska mogle bi u nekoliko sati uništiti desetke položaja.

Pravo pitanje glasi: što će se dogoditi nakon prvog napada?

Mogu li jemenske snage iskoristiti bombardiranje i brzo napredovati? Hoće li se fronte Huta raspasti? Hoće li plemena promijeniti stranu? Može li obrambeni kišobran zaštititi saudijske gradove, objekte Aramca, luke i naftne tankere sve dok operacija ne bude potpuno završena?

To je problem iz 2015. godine koji Rijad ne želi ponovno proživjeti.

Zračna nadmoć ne jamči pobjedu na kopnu. Huti raspolažu složenim planinskim terenom, tunelima, podzemnim skladištima, pokretnim lansirnim sustavima i velikim iskustvom u ratovima iscrpljivanja.

Ako operacija ne ostvari velike rezultate tijekom prvih nekoliko tjedana, Huti će je pokušati pretvoriti u dugotrajan rat napadajući saudijske gradove, naftna postrojenja, tankere i Bab el-Mandeb.

Tada šteta više ne bi bila samo vojna. Posljedice bi pogodile saudijsku Viziju 2030., ulaganja, turizam, troškove osiguranja i svjetsko gospodarstvo.

Zato Saudijska Arabija ne želi napola dovršen rat. Ili brzo i odlučujuće rješenje ili ograničene operacije odvraćanja, bez ponovnog upadanja u rat iscrpljivanja.

Ako započne velika operacija, ona najvjerojatnije neće biti novo izdanje operacije „Odlučna oluja“. Neće se svoditi na tisuće zračnih napada dok kopnene fronte ostaju na istim položajima.

Za postizanje odlučujućeg rezultata prvo bi trebalo napasti zapovjedne i komunikacijske sustave, raketne položaje, operativne centre i skladišta bespilotnih letjelica.

Nakon toga istodobno bi se otvorilo nekoliko pravaca.

Zapadna obala radi zauzimanja Hodeide i odsijecanja Huta od mora.

Marib i Al-Jawf – radi pritiska prema Sani.

Al-Bayda – jer predstavlja strateško čvorište u središtu zemlje.

Taiz – radi otvaranja puta prema Al-Hawbanu i Ibbu.

Istodobno bi Saada bila izložena stalnom pritisku kako bi pričuvne snage Huta ostale vezane unutar njihova glavnog uporišta.

U isto vrijeme pokrenula bi se plemena i lokalne skupine iza njihovih linija, dok bi se vojnicima i plemenima spremnima napustiti Hute ponudili oprost i nagodbe.

Munjeviti rat ne uspijeva samo vojnom silom. Uspijeva kada se vanjski napad podudari s unutarnjim raspadom protivničke strukture.

U tome se pojavljuje sličnost sa sirijskom operacijom „Odvraćanje agresije“: otvaranje više pravaca, paraliziranje zapovjednog sustava, brzina kretanja, neutraliziranje saveznika i rušenje morala protivnika prije nego što uspije shvatiti razmjere napada.

Ali sirijsko iskustvo ne može se doslovno preslikati.

Huti nisu kopija režima Bashara al-Assada, a jemenske planine nisu sirijski teren. Huti su ideološki povezaniji i naviknutiji na ratovanje u planinama. Bab el-Mandeb također znači da svaka pogreška može postati međunarodno pitanje koje pogađa trgovinu i opskrbu naftom.

Može se preslikati duh operacije, ali ne i njezini precizni detalji.

Uspješan scenarij ne bi podrazumijevao izravnu saudijsku invaziju, nego jemenski napad potpomognut izvana.

Zapovijedanje i kopnena borba bili bi jemenski.

Financiranje, koordinacija i zračni kišobran bili bi saudijski.

U protuzračnoj obrani i elektroničkom ratovanju mogle bi sudjelovati Saudijska Arabija, Turska i Pakistan.

Obavještajna potpora, izviđanje i političko pokriće bili bi američki i zapadni.

Na moru bi međunarodne snage štitile plovidbu i pokušale prekinuti iransku opskrbnu arteriju prema Hutima.

Uspjeh tog scenarija ovisi o odgovorima na tri pitanja:

Jesu li jemenske snage konačno ujedinjene?

Mogu li probiti obranu Huta tijekom prvih nekoliko tjedana?

Može li ih zračni i pomorski kišobran spriječiti da napadnu Saudijsku Arabiju i paraliziraju međunarodnu plovidbu?

Ako je odgovor potvrdan, operacija bi mogla početi.

Ali ako jemenske snage ostanu podijeljene, a raketni i bespilotni sustavi Huta zadrže sposobnost napada na naftna postrojenja i luke, Saudijska Arabija mogla bi dati prednost ograničenim operacijama odvraćanja pred ulaskom u otvoreni rat.

To objašnjava zašto vidimo pripreme, ali još ne i objavu sveobuhvatnog rata.

Odlučujući čimbenik nije broj saudijskih zrakoplova ni jemenskih bespilotnih letjelica. Odlučujući čimbenik je vrijeme.

Ako tijekom prvih nekoliko tjedana padnu ključne točke na obali, u Al-Baydi i Maribu, bitka bi se mogla zakotrljati prema Sani. Tada bi mogli početi prebjezi, promjene stava plemena i raspad dijela strukture Huta.

Ali ako snage budu zaustavljene pred prvim obrambenim linijama, Huti će se vratiti svojoj omiljenoj strategiji – iscrpljivanju protivnika.

Zato Saudijska Arabija prije ispaljivanja prvog metka želi osigurati uvjete za konačan ishod. Svaki dodatni dan nakon početka operacije Hutima bi dao vrijeme za premještanje skladišta i lansirnih položaja, mobilizaciju pristaša, pozivanje iranske pomoći te prenošenje pritiska na Crveno more i svjetsko gospodarstvo.

U tom kontekstu treba razumjeti pojavljivanje bespilotnih letjelica Ajban i Nuqum.

Ovdje nije riječ samo o dvjema letjelicama koje nose imena dviju planina. Njihovo pojavljivanje znači da jemenska vojska pokušava prijeći iz faze čekanja napada Huta u fazu nadziranja i praćenja njihovih snaga te osiguravanja napredovanja prema središtu njihove vlasti.

Ali to još ne znači da je već donesena odluka o rušenju vlasti Huta.

Za sada postoji jasna odluka o pripremi za rat i zaštiti Kraljevstva. Postoje stvarni i opipljivi vojni i tehnološki aranžmani koji se mogu upotrijebiti u velikoj operaciji.

Međutim, konačna odluka o pokretanju sveobuhvatnog napada koji bi završio u Sani još nije objavljena.

Prema mojoj procjeni, ako operacija počne, Saudijska Arabija od prvog trenutka neće objaviti da joj je cilj srušiti Hute.

Vjerojatno će započeti pod naslovom zaštite međunarodne plovidbe, odgovora na napade na Kraljevstvo, uništavanja raketnih i bespilotnih sustava te osiguravanja Bab el-Mandeba.

Nakon toga jemenske snage krenule bi na nekoliko pravaca. Ako ostvare brz proboj, ciljevi operacije postupno bi se proširivali od odvraćanja Huta do razgradnje njihove vlasti.

Ako napredovanje zastane, operacija bi ostala ograničena na krug napada i odvraćanja, bez ulaska u veliku bitku za Sanu.

Zato govor o jemenskoj operaciji „Odvraćanje agresije“ više nije samo politička ili vojna pretpostavka. Njezina sredstva već se počinju okupljati.

Jemenska vojska koja se reorganizira.

Nove bespilotne letjelice uvedene na bojište.

Pravci napada koji se ispituju.

Saudijski obrambeni kišobran koji se učvršćuje.

Tursko-pakistanska suradnja koja Saudijskoj Arabiji pruža obrambenu i tehnološku dubinu.

I američko političko pokriće koje Rijadu omogućuje odgovor.

Ali najvažnije pitanje ostaje: mogu li Huti izdržati ako se protiv njih istodobno otvore sve fronte?