Turska, Sporazum iz Meke i Friedmanovo predviđanje: gledamo li početak mnogo veće promjene?

Egipat službeno razmatra pristupanje „Sporazumu iz Meke“, dok se istodobno govori o sve dubljoj turskoj vojnoj prisutnosti u Saudijskoj Arabiji.

Kada se današnja karta regije usporedi s vizijom Georgea Friedmana iz 2009. godine, otvara se zanimljivo pitanje: gledamo li samo novi obrambeni savez ili početak mnogo veće promjene regionalne ravnoteže moći?

Egipat službeno objavljuje da razmatra pristupanje „Sporazumu iz Meke“… turska vojska ulazi dublje u Saudijsku Arabiju i približava se Hutima… a tu je i priča o okruživanju Izraela koja remeti računice okupacije.

Ali pričekajte malo.

Knjiga „Sljedećih sto godina“ Georgea Friedmana objavljena je na engleskom jeziku još 2009. godine, što znači da je Friedman svoju viziju budućih geopolitičkih odnosa zapisao mnogo godina prije promjena kojima danas svjedočimo.

Friedman iznosi jednu vrlo važnu ideju za razumijevanje ponašanja država: države se, prema njegovu viđenju, kreću poput igrača šaha.

Pred njima nema beskonačno mnogo mogućnosti. Geografija, interesi i prijetnje sužavaju prostor za djelovanje. Što bolje razumijete položaj neke države, to bolje možete predvidjeti barem dio njezinih budućih poteza.

I upravo tu Turska postaje posebno zanimljiva.

Friedman je još prije mnogo godina napisao da je Turska jedan od kandidata za veliku silu u usponu tijekom ovog stoljeća.

Razlog nije samo političko vodstvo Recepa Tayyipa Erdoğana.

Razlog je geografija.

Turska se nalazi između tri iznimno važne i povijesno nestabilne regije: Balkana, Kavkaza i arapskog svijeta.

Prema Friedmanu, rast turske gospodarske i vojne moći gotovo bi prirodno trebao dovesti i do širenja njezina političkog i sigurnosnog utjecaja izvan granica same Turske.

Ali najzanimljiviji dio dolazi kasnije.

Friedman zamišlja fazu u kojoj Turska postaje svojevrsno središte gravitacije islamskog svijeta, širi sigurnosne i gospodarske odnose s arapskim državama te svoj utjecaj postupno širi prema Arapskom poluotoku.

U još udaljenijem i odvažnijem scenariju Friedman zamišlja širenje turskog vojnog utjecaja prema jugu, sve do Arapskog poluotoka, povezujući takvu prisutnost s Crvenim morem i Sueskim kanalom.

Naravno, važno je napraviti jasnu razliku.

To je Friedmanov scenarij, a ne opis onoga što se doslovno događa danas. Ni sam autor nije tvrdio da će se svaki detalj njegovih predviđanja ostvariti upravo onako kako je zapisano.

Ali sada ostavimo knjigu na trenutak po strani i pogledajmo kartu koja se oblikuje pred nama 2026. godine.

Turska više ne djeluje samo na jednom regionalnom pravcu.

Sirija. Irak. Libija. Somalija. Sudan. Istočni Mediteran. Crveno more.

A sada govorimo i o obrambenom savezu sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, dok Egipat razmatra pristupanje.

Upravo tu cijela priča dobiva dodatnu težinu.

Ako aranžmani unutar „Sporazuma iz Meke“ Turskoj omoguće vojnu prisutnost u Tabuku, Rijadu i Abhi, tada bi takav raspored imao vrlo jasno geografsko značenje.

Tabuk se nalazi na sjeverozapadu Saudijske Arabije, blizu Jordana, Crvenog mora i pravca prema Levantu.

Rijad se nalazi u samom središtu Kraljevine i predstavlja političko i vojno središte Saudijske Arabije.

Abha se nalazi na jugu, prema Jemenu, Hutima i Crvenom moru.

Takav raspored značio bi prisutnost od sjevera, preko središta, sve do juga Saudijske Arabije.

Posebno je zanimljiva Abha.

Turska prisutnost na tom području dovela bi Ankaru znatno bliže jemenskoj fronti i Hutima te bi mogla značiti i snažnije tursko uključivanje u pitanje budućnosti Hutija kao jednog od glavnih instrumenata iranskog utjecaja na Arapskom poluotoku.

Od sjevera do centra, pa sve do juga.

Upravo se tu možemo prisjetiti izraelskih analiza koje su posljednjih godina sve češće upozoravale na širenje turskog utjecaja, uključujući i formulaciju koja vrlo jednostavno sažima takvu zabrinutost:

„Turska nas okružuje sa svih strana.“

Jer kada Izrael danas pogleda regionalnu kartu, više ne vidi samo tursku vojsku unutar granica same Turske.

Na sjeveru vidi snažan turski utjecaj u Siriji.

Na istočnom Mediteranu vidi dugogodišnju tursku prisutnost na sjevernom dijelu Cipra i sve snažniju pomorsku poziciju Ankare.

Na zapadu vidi turski vojni i politički utjecaj u Libiji.

Na jugu vidi tursku prisutnost u Somaliji i širem prostoru Crvenog mora.

Istodobno se razvija približavanje s Egiptom.

A sada se pojavljuje i obrambeni savez sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom koji bi Turskoj mogao otvoriti potpuno novu stratešku dubinu unutar Arapskog poluotoka.

I tu se ponovno vraćamo Friedmanu.

Ne zato što je predvidio „Sporazum iz Meke“.

Nije.

Nije predvidio ni današnje dogovore vezane uz Tabuk, Rijad ili Abhu.

Takvih detalja u njegovoj knjizi nema.

Ali prije gotovo dva desetljeća prepoznao je mnogo širi smjer.

Tursku, koja je desetljećima bila uglavnom ograničena na prostor vlastite republike i svoju ulogu unutar zapadnog sigurnosnog sustava, rast gospodarske, političke i vojne moći mogao bi postupno vratiti prema mnogo široj regionalnoj ulozi.

Friedman ide čak i dalje.

On ne govori samo o Turskoj kao regionalnoj sili.

U njegovoj projekciji sredinom stoljeća Turska postaje velika euroazijska sila do te mjere da je čak i Sjedinjene Američke Države počinju promatrati kao silu čiji se rast mora uzeti ozbiljno i potencijalno ograničavati.

Ne treba tvrditi da se Friedmanova vizija danas pred našim očima ostvaruje doslovno.

Ali teško je ne primijetiti paralelu.

Knjiga objavljena 2009. govori o Turskoj koja postaje jedno od središta moći islamskog svijeta, širi svoj utjecaj kroz arapske zemlje i postupno prodire prema Arapskom poluotoku.

A onda otvorimo kartu 2026. godine.

Ankara djeluje od Libije do Sirije.

Od Somalije prema Sudanu i Crvenom moru.

Od istočnog Mediterana prema Arapskom poluotoku.

Turska ulazi u obrambeni savez sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom.

Egipat razmatra mogućnost pridruživanja.

I zato se nameće pitanje koje je danas mnogo važnije od samog jednog sporazuma:

Gledamo li samo nastanak još jednog regionalnog obrambenog saveza?

Ili pred nama zapravo počinju prvi obrisi mnogo veće promjene u ravnoteži snaga na Bliskom istoku?

Promjene koju je George Friedman, barem u njezinu širem geopolitičkom smjeru, pokušao zamisliti još prije gotovo dva desetljeća?

Vrijeme će pokazati koliko će se takva projekcija približiti stvarnosti.

Ali jedno je već sada jasno: karta Bliskog istoka ponovno se mijenja, a Turska više nije promatrač tih promjena.

Sve više postaje jedan od njihovih glavnih pokretača.