Gdje je Turska u svemu tome? Turska se nalazi na jednoj od najsloženijih točaka euroazijske ploče.

Članica je NATO-a, ali istodobno održava odnose s Rusijom. Nalazi se između Europe i Bliskog istoka, blizu Crnog mora, Kavkaza i srednje Azije. Predstavlja vrata važnih energetskih i trgovačkih pravaca te ima izravan utjecaj u novoj Siriji i sve veći utjecaj u Iraku i istočnom Mediteranu.

NATO-ov summit održan prije mjesec dana u Ankari nije bio samo protokolarni događaj. Bio je odraz važnosti Turske unutar Saveza.

Americi je potrebna.

Ni Rusija je ne može ignorirati.

Turska kontrolira i tjesnace koji povezuju Crno more sa Sredozemljem. To joj daje geopolitičku težinu veću od same veličine njezina gospodarstva i rastućih vojnih sposobnosti.

Posjeduje položaj na kojem se sijeku pravci i interesi nekoliko velikih sila.

Tu se vraćamo istom pravilu: država ne mora biti najjača kako bi bila utjecajna. Ponekad vam pravi položaj omogućuje da pregovarate čak i s mnogo snažnijima od sebe.

Sirija kao nova točka regionalnog natjecanja

Nakon pada Assadova režima i promjene sirijskog krajolika, turska uloga u Siriji postala je još jasnija i utjecajnija.

Sirija više nije samo unutarnja bojišnica između vlasti i oporbe.

Nalazi se između Turske, Iraka, Libanona, Jordana i Sredozemnog mora. Blizu je Izraela, Zaljeva i važnih energetskih pravaca.

Zato je natjecanje za budućnost Sirije istodobno i natjecanje za njezin položaj u novoj regionalnoj arhitekturi.

Turska želi stabilnu i jedinstvenu Siriju blisku Ankari.

Izrael ima drukčije sigurnosne i regionalne interese.

Sjedinjene Države pokušavaju oblikovati prostor u skladu sa svojim interesima i širim suparništvom s Kinom, Iranom i drugim silama.

Rusija pokušava sačuvati ono što joj je ostalo od prisutnosti u Siriji.

Iran pokušava ne izgubiti sve poluge utjecaja koje je gradio godinama i desetljećima.

Zato lokalni sukob oko nekog područja u Siriji može biti samo prvi sloj priče. Dublji slojevi povezani su s granicama, pravcima, savezima i budućom regionalnom ravnotežom snaga.

Irak i bitka za nove koridore

I u Iraku vidimo natjecanje oko pravaca, prometnih projekata i naftovoda.

Irak nije samo država koja proizvodi naftu.

On može postati jedna od važnih poveznica Zaljeva s Turskom i Europom.

Ako uspiju trgovački i energetski pravci koji prolaze kroz Irak prema Turskoj i dalje prema Europi, oni mogu smanjiti ovisnost o osjetljivim pomorskim prolazima poput Hormuškog tjesnaca.

Tu shvaćamo zašto cesta, željeznička pruga ili naftovod nisu samo gospodarski projekti.

Svaki novi pravac može povećati vrijednost jedne države, a smanjiti stratešku važnost drugog pravca. Može jednom igraču dati dodatni utjecaj, a drugome ga oduzeti.

Zemljopis ostaje isti, ali vrijednost zemljopisa mijenja se ovisno o pravcima koji kroz njega prolaze.

Od figure do igrača

Iz toga možemo razumjeti zašto današnji uspon Turske nije odvojen od ostalih promjena.

Turska pokušava prijeći iz uloge važne figure koju koriste velike sile u ulogu igrača s vlastitim projektom.

Pokušava iskoristiti članstvo u NATO-u, odnose s Rusijom, utjecaj u Siriji i veze sa srednjom Azijom kako bi sebi osigurala veće mjesto u novom svjetskom poretku.

Ali ta igra nije jednostavna.

Prijelaz iz figure u igrača znači ulazak u prostor drugih igrača koji žele isti položaj ili imaju suprotne interese.

Tu se ponovno vraćamo Zbigniewu Brzezinskom i počinjemo jasnije razumijevati njegovu poruku.

On Americi nije govorio:

„Osvojite svijet.“

Nije joj govorio:

„Ratujte protiv svih.“

Njegova ideja bila je složenija.

Rasporedite figure.

Uredite ploču.

Spriječite pojavu jedne sile koja bi zavladala Euroazijom.

Sačuvajte svoje saveze unutar nje.

Spriječite protivnike da se ujedine protiv vas.

Iskoristite ravnotežu među protivnicima u vlastitu korist.

Velika šahovska ploča

Takva logika pomaže objasniti velik dio američke politike nakon raspada Sovjetskog Saveza pa sve do danas.

Širenje NATO-a prema istoku.

Američka vojna prisutnost u Zaljevu.

Savezi s Japanom i Južnom Korejom.

Interes za Tajvan.

Strateški odnosi s Turskom.

Američka politička i sigurnosna prisutnost u Siriji.

Sve to Washingtonu daje točke prisutnosti oko nekih od najvažnijih središta moći u Euroaziji.

Amerika je zemljopisno izvan euroazijske ploče, ali je unutar nje izgradila mrežu saveza, vojnih baza, gospodarskih veza i političkog utjecaja.

Tako može utjecati na Europu, pritiskati Rusiju, pratiti uspon Kine, štititi ključne energetske pravce i pokušavati spriječiti pojavu jedne sile koja bi dominirala euroazijskom masom.

Ali problem je što se ploča promijenila.

Figure više nisu iste

Kina je danas mnogo snažnija nego u vrijeme kada je Brzezinski objavio svoju knjigu.

Rusija je pokazala da je spremna upotrijebiti vojnu silu kako bi zaštitila prostor koji smatra svojom strateškom i sigurnosnom zonom.

Turska traži veću samostalnu ulogu.

Indija gospodarski i politički jača.

Iran je pokazao sposobnost stvaranja ozbiljnog pritiska oko Hormuškog tjesnaca, jednog od najvažnijih svjetskih energetskih prolaza.

Povrh svega, Amerika mora upravljati s više strateških izazova istodobno.

Mora podupirati Ukrajinu protiv Rusije.

Očuvati prednost pred Kinom.

Štititi saveznike i energetske pravce na Bliskom istoku.

Spriječiti protivnike da se povežu u blok dovoljno snažan da ozbiljno ugrozi američki globalni položaj.

Tu se pojavljuje pravo pitanje:

Može li Amerika upravljati svim tim bojišnicama istodobno?

Ili bi otvaranje više sukoba odjednom moglo iscrpiti njezinu snagu umjesto da zaštiti njezin utjecaj?

Jedna sila ili više centara pritiska?

Brzezinski je upozoravao na pojavu sile koja bi mogla zavladati Euroazijom.

Ali opasnost s kojom se Amerika danas suočava možda nije jedna jedina sila.

Možda je to približavanje više sila, od kojih svaka pritišće drugi dio američkog sustava.

Rusija stvara pritisak u Europi.

Kina u Aziji.

Iran na Bliskom istoku.

Sjeverna Koreja povećava pritisak u istočnoj Aziji.

Ako Amerika mora raspoređivati političke, gospodarske i vojne resurse na sve te fronte, svaka nova kriza može postati dio mnogo većeg procesa iscrpljivanja.

Ali ni američki protivnici nisu jedinstven blok.

Rusija i Kina imaju zajedničke interese, ali to ne znači da su njihovi interesi u svemu identični.

Iran treba Kinu i Rusiju, ali ima vlastiti regionalni projekt i vlastite interese.

Indija surađuje sa Zapadom, ali održava odnose s Rusijom i odbija postati bilo čiji sljedbenik.

Turska je članica NATO-a, ali ne prihvaća uvijek slijediti ono što Washington želi.

Današnja ploča nema dva jasno odvojena tabora kao u vrijeme Hladnog rata.

Države surađuju oko jednog pitanja, sukobljavaju se oko drugog, natječu se oko trećeg, a približavaju oko četvrtog.

Gledati ploču, a ne samo potez

Zato više nije dovoljno promatrati svijet samo kao sukob Istoka i Zapada.

Da bismo razumjeli prizor, moramo pitati o zemljopisu, resursima, prometnim i energetskim pravcima, tržištima, savezima i interesu svakog igrača.

Kada izbije novi rat, ne trebamo se pitati samo tko ga je započeo i tko će pobijediti.

Trebamo se pitati:

Gdje se taj rat odvija?

Na koji pravac utječe?

Tko ima korist od njegova nastavka?

Tko gubi ako završi?

Koja država zbog njega može ojačati?

Koji savez može oslabjeti pod njegovim pritiskom?

Tu počinjemo gledati ploču, a ne samo potez.

Počinjemo razumijevati da rat u Ukrajini, sukob oko Hormuškog tjesnaca, napetosti oko Tajvana, uspon Turske i natjecanje za utjecaj u Siriji nisu nužno dijelovi jedne velike zavjere kojom upravlja jedan centar.

Ali svi se odvijaju na istoj strateškoj ploči.

Svaki igrač pokušava zaštititi svoj položaj.

Spriječiti protivnika da napreduje.

Pretvoriti zemljopis u snagu.

Gospodarstvo u sredstvo pritiska.

Savez u prepreku protivniku.

Može li Amerika još upravljati pločom?

Najvažnije pitanje danas možda glasi:

Može li Amerika još uvijek uređivati Veliku šahovsku ploču onako kako je Brzezinski zamišljao?

Ili same figure počinju odbijati stare uloge?

Jesu li današnji događaji novi američki pokušaj preuređenja ploče?

Ili se nalazimo pred završetkom jedne faze i početkom nove igre u kojoj nijedan igrač više nije sposoban pomicati sve figure?

Možda se zato danas više ne trebamo pitati samo tko upravlja Velikom šahovskom pločom, nego postoji li uopće još igrač sposoban upravljati cijelom pločom.

Svijet koji je Brzezinski opisivao nije nestao.

Ali figure na njemu više nisu iste.

A neke od njih više ne žele igrati uloge koje su im nekada bile namijenjene.