Izrael sve više gleda prema novoj sirijskoj vojsci: nije pitanje što Damask ima danas, nego što bi mogao imati sutra

Izraelske sigurnosne procjene sve više pozornosti usmjeravaju na obnovu sirijske vojske pod predsjednikom Ahmedom al-Šaraom.

Iza toga se otvara šire pitanje: zabrinjava li Izrael današnja vojna snaga Sirije ili mogućnost da za nekoliko godina ponovno dobije susjeda sposobnog samostalno određivati svoju sigurnosnu i regionalnu politiku?

Ono što je posebno zanimljivo u najnovijim izraelskim procjenama nije samo pitanje koliko oružja Sirija danas posjeduje.

Mnogo je važnije kako izraelski sigurnosni krugovi počinju promatrati smjer u kojem se nova Sirija razvija.

Jer ovaj put u središtu priče nije nova pucnjava na granici, izraelski zračni napad ili pojedinačni incident na jugu Sirije.

U središtu je Ahmed al-Šaraa i obnova sirijske vojske.

Od različitih frakcija prema regularnoj vojsci

Prema izraelskim sigurnosnim procjenama koje je 18. rujna prenio Jerusalem Post, al-Šaraa ulaže znatne resurse u stvaranje velike stajaće vojske i nabavu novih sustava naoružanja.

Izraelski izvori tvrde da takav razvoj događaja već izaziva zabrinutost unutar njihova sigurnosnog sustava.

Važno je pritom razlikovati izraelsku procjenu od potvrđenih činjenica o stvarnom opsegu sirijskog naoružavanja. Nisu javno poznati svi detalji o veličini buduće vojske, njezinu naoružanju ni vremenu potrebnom za obnovu sposobnosti izgubljenih tijekom dugog rata.

Ali smjer je važan.

Nova vlast pokušava ponovno uspostaviti centraliziranu državu i njezine institucije.

Analize tranzicije u Siriji također ukazuju na nastojanje Damaska da konsolidira središnju vlast, dok se istodobno nalazi između interesa Turske, Izraela, SAD-a i drugih regionalnih sila.

To znači da se postupno mijenja i način na koji susjedi moraju promatrati Siriju.

Izrael je godinama gledao potpuno drukčiju Siriju

Tijekom dugog rata Sirija je bila izrazito oslabljena.

Njezin teritorij postao je prostor djelovanja različitih domaćih i stranih snaga, a sposobnost Damaska da samostalno kontrolira cijelu državu bila je ozbiljno ograničena.

Pad Assadove vlasti krajem 2024. dodatno je promijenio regionalnu ravnotežu: iranski utjecaj u Siriji snažno je oslabljen, dok su Turska i Izrael postali još važniji akteri u sirijskom sigurnosnom prostoru.

Zato je stvaranje nove regularne sirijske vojske za Izrael strateško pitanje.

Ne zato što Sirija danas posjeduje vojnu snagu usporedivu s izraelskom.

Nego zato što države sigurnosne strategije ne grade samo prema onome što njihov susjed ima danas.

Gledaju i što bi mogao imati za pet ili deset godina.

Hezbollah i Irak pojavljuju se u izraelskim procjenama

Još je zanimljiviji dio izvještaja koji se ne odnosi izravno na Izrael.

Prema izraelskim sigurnosnim izvorima, al-Šaraa bi nakon napredovanja procesa vojne izgradnje mogao svoju novu vojnu moć usmjeriti prema Hezbollahu u Libanonu i proiranskim šijitskim skupinama u Iraku.

U izraelskoj procjeni spominje se i smanjenje američke vojne prisutnosti u Iraku kao jedan od čimbenika koji bi mogao utjecati na buduću računicu Damaska.

To zasad treba promatrati upravo kao izraelsku procjenu budućih namjera sirijskog vodstva, a ne kao objavljeni plan Damaska.

Ali sama činjenica da se takav scenarij razmatra pokazuje koliko se percepcija Sirije promijenila.

Prije nekoliko godina pitanje je bilo koliko će dugo Sirija ostati prostor djelovanja Irana i Hezbollaha.

Danas se u izraelskim procjenama pojavljuje potpuno obrnuti scenarij – mogućnost da obnovljena sirijska država jednoga dana sama počne ograničavati proiranske strukture u svom susjedstvu.

Ali što ako Sirija postane dovoljno jaka da sama bira?

Tu dolazimo do možda najvažnijeg dijela cijele priče.

Izraelski sigurnosni izvori citirani u izvještaju smatraju da al-Šaraa želi izgraditi Siriju kao regionalnu silu sposobnu djelovati u više smjerova. U istom izvještaju navodi se i mogućnost budućeg vojnog sučeljavanja s Izraelom ako se okolnosti promijene.

To ne znači da je takav sukob neizbježan.

Naprotiv, postoje i drukčiji signali. Sirija i Izrael tijekom tranzicijskog razdoblja vodili su sigurnosne razgovore, a al-Šaraa je javno govorio o potrebi sporazuma i vraćanju na sigurnosni okvir iz 1974. godine.

Upravo zato situacija nije jednostavna.

Obnova sirijske vojske sama po sebi ne znači pripremu za rat s Izraelom.

Ali znači nešto drugo:

Damask pokušava ponovno dobiti sposobnost da samostalno donosi odluke.

A to mijenja regionalnu računicu.

Slaba i jaka Sirija ne stvaraju istu ravnotežu

Slaba država ima vrlo malo prostora za pregovaranje.

Drugi akteri lakše djeluju na njezinu teritoriju, određuju sigurnosne zone, nameću ograničenja i koriste njezine unutarnje podjele.

Država koja ponovno izgradi vojsku, institucije i gospodarstvo dobiva veći prostor za samostalnu politiku.

Upravo zbog toga pitanje buduće sirijske vojske nadilazi broj tenkova, dronova ili vojnika.

Radi se o povratku državne moći.

Izraelska rasprava o Siriji već pokazuje tu promjenu.

Dok dio izraelskih analiza novu sirijsku vlast promatra prvenstveno kao sigurnosni rizik, postoje i izraelski glasovi koji upozoravaju da bi pretjerani odgovor mogao proizvesti neželjenu eskalaciju te da turski utjecaj na Damask, iako velik, nije neograničen.

Je li Izrael propustio priliku?

Posebno zanimljiv dio najnovijeg izvještaja odnosi se upravo na to pitanje.

Prema citiranim izraelskim sigurnosnim izvorima, Izrael je možda imao povoljniju priliku za postizanje dogovora s al-Šaraom neposredno nakon njegova dolaska na vlast, kada je novo vodstvo bilo znatno slabije.

Prema toj interpretaciji, oklijevanje i izraelska usredotočenost na druge fronte značili su da ta prilika nije iskorištena.

Ako je takva procjena točna, paradoks je očit.

Što dulje traje obnova Sirije, budući pregovori možda će se voditi s Damaskom koji raspolaže većom političkom, gospodarskom i vojnom snagom.

Pravo pitanje nije današnja sirijska vojska

Zato možda pogrešno postavljamo pitanje ako se pitamo može li današnja Sirija vojno ugroziti Izrael.

Važnije je nešto drugo:

Kako će izgledati Sirija za pet ili deset godina ako uspije obnoviti državu, gospodarstvo i regularnu vojsku?

Hoće li postati partner u novoj regionalnoj sigurnosnoj arhitekturi?

Hoće li pokušati balansirati između Turske, arapskih država, Rusije, SAD-a i Izraela?

Hoće li svoju vojnu moć prvenstveno koristiti za učvršćivanje vlastite države i suzbijanje nedržavnih oružanih skupina?

Ili će s vremenom ponovno doći do ozbiljnog sigurnosnog suparništva s Izraelom?

Danas nema dovoljno činjenica za konačan odgovor.

Ali sama činjenica da izraelski sigurnosni krugovi više ne raspravljaju samo o slabosti Sirije nego i o njezinoj mogućoj budućoj snazi pokazuje koliko se regionalna slika promijenila.

Sirijska vojska još se obnavlja.

Ali strateško pitanje koje se već sada postavlja nije samo što Damask ima danas.

Pitanje je što bi mogao imati sutra i kakvu će politiku voditi kada ponovno bude imao snagu birati.