Al-Šara je iskopao zamku Netanyahuu i tiho ga namamio sve dok nije upao u nju

Ta zamka nastala je kada je Netanyahu još prije mnogo mjeseci od Amerikanaca tražio da izvrše pritisak na Siriju kako bi intervenirala u Libanonu i suprotstavila se Hezbollahu.

Kada je Al-Šara saznao za tu želju, poslao je postrojbe sirijske vojske na sirijsko-libanonsku granicu.

Istodobno je pojačan službeni sirijski medijski diskurs protiv djelovanja Hezbollaha koje ugrožava Siriju.

Netanyahu je tada pomislio da je Al-Šara prihvatio taj zahtjev. Zatim je vojsci naređeno da pošalje dodatna pojačanja s teškim topništvom i tenkovima.

U isto vrijeme Al-Šara je poslao snage i na iračku granicu, a arapski i zapadni izvještaji govorili su da bi te snage mogle predstavljati zaštitni zid protiv bilo kakvih šiitskih milicija koje bi pokušale doći do Sirije.

Tada je Netanyahu bio potpuno uvjeren da je „nadmudrio Al-Šaru“ i da je Ahmed Al-Šara doista popustio pod američkim pritiskom te počeo provoditi plan za napad na Hezbollah.

Zbog toga je Netanyahu dodatno podigao očekivanja izraelske javnosti, koja je bila ljuta na njega i njegovu politiku, te im rekao:

„Oslobodit ću vas Hezbollaha zauvijek!“

Nedugo nakon što je dao to veliko obećanje javnosti i obvezao se da će razoružati Hezbollah, predsjednik Al-Šara naredio je povlačenje svih tih snaga koje je poslao na libanonsku granicu.

Vodstvo sirijske vojske tada je izašlo u javnost i reklo da je riječ samo o rutinskom osiguranju granice.

Tada je Netanyahu shvatio da je upao u duboku Al-Šarinu zamku i da se sada nalazi pred dva izbora, od kojih je svaki gori od drugoga:

Prvi je povući svoja obećanja izraelskoj javnosti, što bi moglo dovesti do sloma njegove vlade zbog masovnih prosvjeda koji bi zahvatili sva okupirana područja, a zatim i do sigurnog poraza na izborima te suđenja.

Drugi je pokrenuti prodor u Libanon radi razoružavanja Hezbollaha, što brojni izraelski i međunarodni vojni analitičari smatraju sigurnom katastrofom za Netanyahuovu vojsku.

To bi također moglo dovesti do pada njegove vlade i suđenja.

Al-Šara je odigrao na Netanyahuovu silnu želju da ostvari bilo kakvu pobjedu i na njegovu opsesiju ostankom na vlasti.

Dao mu je dojam da postoji izlaz iz njegove krize, a zatim mu iznenada izmaknuo tlo pod nogama i ostavio ga samog s velikim obećanjima koje je dao izraelskoj javnosti te obvezama pred valom ljutitih prosvjednika na ulicama Tel Aviva.

A onda je sjeo u četvrt Al-Halabuni u Damasku, jeo shawarmu i pio čaj, dok se njegov neprijatelj Netanyahu pržio na vatri izbora između dvije loše opcije.

To je škola Al-Šare, dame i gospodo.

To je onaj zastrašujuće mirni čovjek.

Vjerujte svojoj državi.

Budite joj podrška.