Sirija kuca na vrata novog obrambenog saveza: Zašto je al-Šaibani otišao upravo u Pakistan?

Posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada al-Šaibanija Pakistanu na prvi pogled može izgledati kao još jedan korak u obnovi diplomatskih odnosa Damaska nakon desetljeća izolacije.

Ali vrijeme posjeta, sastav sirijskog izaslanstva i osobe s kojima se al-Šaibani susreo pokazuju da se iza protokola nalazi mnogo šira strateška priča.

SirijskiSirija prikuplja svoje adute: zašto je al-Šibani nakon izraelskog napada otišao upravo u Pakistan? ministar stigao je u Islamabad neposredno nakon što su Turska, Saudijska Arabija i Pakistan potpisali Sporazum iz Meke o zajedničkoj obrani te samo dan nakon izraelskog bombardiranja vojnog aerodroma Abu al-Duhur na sjeverozapadu Sirije.

To teško može proći nezapaženo.

Jer al-Šaibani nije otišao samo u prijateljsku muslimansku državu. Otišao je u jedinu nuklearnu silu muslimanskog svijeta, jednu od tri članice novoga obrambenog sporazuma i državu koja je javno poručila da vrata tog saveza ostaju otvorena i za druge zemlje.

Prvi takav posjet nakon 19 godina

Riječ je o prvom posjetu jednog sirijskog ministra vanjskih poslova Pakistanu u posljednjih 19 godina.

Al-Šaibani se u Islamabadu nije sastao samo s ministrom vanjskihposlova Ishaqom Darom i premijerom Shehbazom Sharifom. Razgovarao je i s ministrom unutarnjih poslova Mohsinom Naqvijem te zapovjednikom pakistanske vojske, feldmaršalom Asimom Munirom.

Upravo susret sa zapovjednikom jedne od najvećih i najiskusnijih vojski muslimanskog svijeta daje posjetu dimenziju koja nadilazi klasičnu diplomatsku razmjenu.

Prema službenim priopćenjima, razgovaralo se o političkoj, obrambenoj, trgovinskoj i sigurnosnoj suradnji, razmjeni iskustava, razvoju ljudskih potencijala te regionalnoj sigurnosti. Pakistanski premijer pritom je ponovio potporu suverenitetu, jedinstvu i teritorijalnoj cjelovitosti Sirije, kao i stajalištu Damaska o okupiranom Golanu. SANA⁠

Ni Damask ni Islamabad nisu objavili da je podnesen zahtjev za priključenje Sirije Sporazumu iz Meke.

Ali nisu ni detaljno otkrili obrambeni dio razgovora.

Sporazum koji je otvoren novim članicama

Sporazum iz Meke, koji su 7. kolovoza potpisale Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, temelji se na odredbi da se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve tri.

Svaka država u taj okvir unosi različitu vrstu snage.

Saudijska Arabija donosi financijsku moć i politički utjecaj. Turska unosi veliku vojsku, razvijenu obrambenu industriju, bespilotne sustave i operativno iskustvo. Pakistan donosi ogromne oružane snage, raketne sposobnosti i status jedine nuklearno naoružane muslimanske države.

Ipak, sporazum ne treba automatski predstavljati kao muslimansku inačicu NATO-a. Njegovi operativni mehanizmi, zapovjedna struktura i precizne obveze još nisu javno razrađeni.

Važnije je nešto drugo.

Pakistanski ministar vanjskih poslova Ishaq Dar izjavio je da je sporazum obrambene naravi i otvoren drugim državama koje prihvate njegova načela i obvežu se na mirno rješavanje sporova. Associated Press⁠

Dakle, mogućnost sirijskog pristupanja nije izmišljena. Ona formalno postoji.

Pitanje je samo želi li Damask ući odmah ili će se najprije postupno približavati savezu kroz bilateralnu suradnju sa svakom od njegovih članica.

Sirija već stoji uz dvije strane trokuta

Za novu sirijsku vlast ovaj sporazum nije potpuno vanjska struktura.

Turska je glavni strateški partner Damaska u obnovi vojske, sigurnosnih institucija i državne infrastrukture. Saudijska Arabija postaje jedan od ključnih političkih i gospodarskih oslonaca nove Sirije.

Pakistan je dosad bio udaljenija karika. Al-Šaibanijev posjet upravo tu prazninu počinje zatvarati.

Time nastaje mnogo šira osovina između Damaska, Ankare, Rijada i Islamabada.

Sirija se ne priključuje samo još jednoj skupini država. Ona postupno izlazi iz stare mreže odnosa naslijeđene od Assadova režima i povezuje se s novim regionalnim sustavom u kojem se spajaju turska vojna industrija, saudijski kapital i pakistanske vojne sposobnosti.

To je možda najvažnija poruka posjeta.

Damask više ne želi ovisiti o jednoj državi niti ponovno postati prostor na kojem će vanjske sile voditi svoje ratove. Pokušava širiti odnose, povezivati različite partnere i izgraditi sigurnosni okvir u kojem neće ostati sam pred svakim novim pritiskom.

Izrael je ubrzao ono što je pokušao zaustaviti

Vrijeme posjeta dobiva dodatnu težinu zbog izraelskog napada na Abu al-Duhur.

Izrael je bombardirao pistu i objekte baze tvrdeći da se ondje pripremalo raspoređivanje turskih snaga. Damask je to odbacio i objasnio da su turski vojni stručnjaci posjetili bazu u sklopu obuke i razmjene iskustava, dok su radovi bili namijenjeni obnovi sirijske vojne infrastrukture.

Izraelski napad nije samo oštetio beton.

Otkrio je duboku zabrinutost Tel Aviva zbog mogućnosti da se sirijska vojska obnovi uz tursku pomoć i da Ankara postupno stekne utjecaj na sigurnosnu arhitekturu cijele Sirije.

A samo dan poslije, šef sirijske diplomacije otputovao je u državu koja je upravo postala dio zajedničkog obrambenog okvira s Turskom i Saudijskom Arabijom.

Ne postoje dokazi da je posjet organiziran kao neposredan odgovor na bombardiranje. Ovako važni susreti pripremaju se unaprijed.

Međutim, događaji su se politički spojili.

Izrael je pokušao pokazati da će silom spriječiti razvoj novih vojnih sposobnosti u Siriji. Damask je odgovorio nastavkom vanjskopolitičkog povezivanja s državama koje mu mogu pomoći upravo u izgradnji tih sposobnosti.

U tom smislu, izraelski napad mogao bi ubrzati proces koji je trebao usporiti.

Što Pakistan konkretno može ponuditi Siriji?

Potpuno članstvo u obrambenom sporazumu nije jedina, a vjerojatno ni prva mogućnost.

Pakistan Siriji može ponuditi iskustvo u vojnoj obuci, borbi protiv terorizma, zaštiti granica, razvoju zapovjednih sustava i obnovi sigurnosnih institucija. Moguća je suradnja u održavanju zrakoplova, bespilotnim sustavima, proizvodnji streljiva, protuzračnoj obrani i razmjeni obavještajnih podataka.

Siriji je u ovoj fazi potrebnije praktično osposobljavanje vlastitih institucija nego velika i simbolična vojna obećanja.

Zato je realniji postupni put:

Najprije politička koordinacija i potpora sirijskom suverenitetu.

Zatim obuka, razmjena iskustava i sigurnosnih podataka.

Nakon toga mogući sporazumi o obrambenoj industriji, opremanju i razvoju sposobnosti sirijske vojske.

Tek na kraju može doći pitanje formalnog pristupanja Sporazumu iz Meke.

Takav pristup Damasku bi omogućio da uživa dio koristi novoga regionalnog povezivanja, a da se odmah ne obveže na sve sigurnosne obveze saveza.

Zašto puno članstvo još nije jednostavno?

Sirija se još oporavlja od dugog rata. Njezina vojska prolazi kroz proces reorganizacije, državne institucije tek ponovno uspostavljaju nadzor nad cijelim teritorijem, a gospodarske mogućnosti ostaju ograničene.

Postoji i politički problem.

Ako bi Sirija sada postala punopravna članica sporazuma prema kojem se napad na jednu državu smatra napadom na sve, odmah bi se otvorilo pitanje izraelskih udara na sirijskom teritoriju.

Bi li svaki novi izraelski napad automatski aktivirao obrambene obveze Turske, Saudijske Arabije i Pakistana?

Jesu li tri države spremne preuzeti takvu odgovornost dok se Izrael i Sirija nalaze u stanju neriješenog sukoba, a Izrael i dalje okupira Golan i dijelove južne Sirije?

Upravo zato može biti korisnije da Damask zasad ostane blizak partner sporazuma, ali ne i njegova formalna članica.

Time bi dobio obuku, političku zaštitu i pristup obrambenoj suradnji, bez automatskog pretvaranja svakoga izraelskog udara u test vjerodostojnosti cijelog saveza.

Nuklearni kišobran ili političko odvraćanje?

Najviše pozornosti privlači činjenica da je Pakistan nuklearna sila.

Ipak, nema potvrde da Sporazum iz Meke automatski proširuje pakistanski nuklearni kišobran na Saudijsku Arabiju i Tursku, a još manje na buduće partnere poput Sirije.

Bilo bi zato pretjerano tvrditi da Damask ovim posjetom traži izravnu nuklearnu zaštitu.

Ali odvraćanje nije samo pitanje nuklearnog oružja.

Već sama mogućnost da se napad na jednu državu pretvori u politički i sigurnosni problem za više regionalnih sila mijenja račun protivnika. Izrael bi prije svake nove eskalacije morao razmišljati ne samo o reakciji oslabljenog Damaska nego i o odnosima s Ankarom, Rijadom i Islamabadom.

To još nije zajednički vojni štit iznad Sirije.

Ali mogao bi postati početak političkog štita oko nje.

Damask ne traži rat, nego prostor za obnovu

Nova sirijska vlast dosad je pokazivala da ne želi izravan rat s Izraelom. Njezin prioritet ostaje unutarnje ujedinjenje zemlje, obnova institucija i povratak stanovništva.

Međutim, izbjegavanje rata ne znači prihvaćanje trajne bespomoćnosti.

Sirija ne može se beskonačno obnavljati dok druga država određuje koje piste smije popraviti, kakvu vojsku smije izgraditi i s kojim državama smije surađivati.

Zato posjet Pakistanu treba promatrati kao dio dugoročnog pokušaja da se promijeni odnos snaga bez brzopletog ulaska u sukob.

Damask zasad ne objavljuje pristupanje obrambenom savezu.

On ispituje njegove granice, gradi veze sa svim trima članicama i priprema prostor za dan kada Sirija više neće biti usamljena država nad kojom drugi nekažnjeno crtaju crvene linije.

Zaključak

Al-Šaibanijev dolazak u Islamabad nije dokaz da je odluka o priključenju Sirije Sporazumu iz Meke već donesena.

Ali nije ni običan diplomatski posjet.

Prvi posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Pakistanu nakon 19 godina, susreti s premijerom, ministrom vanjskih poslova, ministrom unutarnjih poslova i zapovjednikom vojske te razgovori o obrambenoj i sigurnosnoj suradnji pokazuju da Damask otvara vrata odnosa koji bi mogli prerasti u nešto mnogo veće.

Sirija još nije pod obrambenim kišobranom Turske, Saudijske Arabije i Pakistana.

Ali prvi put nakon mnogo godina nalazi se dovoljno blizu njegovih rubova da se o toj mogućnosti ozbiljno razgovara.

Možda upravo to objašnjava zašto Izrael danas ne bombardira samo postojeće oružje.

Bombardira piste, hangare i mogućnosti.

Jer opasnost za njegovu dosadašnju slobodu djelovanja nije ono što Sirija danas posjeduje, nego ono što bi, uz novu mrežu savezništava, mogla izgraditi sutra.