Abu al-Duhur: Dok su projektili pogađali stari beton, stvarna obrana gradila se u sjeni

Četiri projektila pogodila su piste vojnog aerodroma Abu al-Duhur u Idlibu, udaljenog oko 60 do 70 kilometara od turske granice.

Uslijedilo je intenzivno medijsko izvještavanje i buka koja je ispunila javni prostor.

Jedni se pitaju: Kako se ovo moglo dogoditi? Gdje je odgovor?

Drugi ponavljaju poznatu tvrdnju: Izrael neće dopustiti Siriji da obnovi i razvije svoje zračne sposobnosti.

Ali jesu li zaboravili stvarnost suvremenog ratovanja? Zar netko zaista misli da tursko i sirijsko vodstvo, kao i njihovi sigurnosni i obavještajni stožeri, nisu svjesni odnosa snaga i opasnosti na terenu?

Izraelski Kanal 15 objavio je da satelitske snimke pokazuju kako je baza, bombardirana protekle noći, proteklih mjeseci bila središte intenzivnih aktivnosti.

Na lokaciji je izgrađeno nekoliko novih objekata, za koje se pretpostavlja da su avionski hangari ili skladišta, dok su istodobno trajali radovi na obnovi piste i rulnica.

Prema istom izvoru, aktivnosti su upućivale na to da se Sirija pripremala vratiti bazu u operativnu uporabu, možda uz pomoć Turske ili u sklopu priprema za buduće raspoređivanje turskih snaga.

Misle li njihovi čelnici i obavještajni stožeri doista da su tursko i sirijsko vodstvo toliko naivni na terenu?

Svi znaju da Izrael strahuje već od same pomisli da Ankara proširi svoj sigurnosni kišobran duboko u Siriju. Jednako tako, Izrael ne želi dopustiti Siriji da se oporavi, ponovno izgradi vojsku i obnovi svoje zračne sposobnosti.

Ali je li razumno vjerovati da bi se, prema proračunima ozbiljnih država i stručnjaka za nacionalnu sigurnost, najosjetljiviji strateški kapaciteti gradili pred objektivima satelita i dronova, na starim betonskim pistama čiji su položaj i raspored odavno poznati?

Samo realisti razumiju da nijedna država svoje osjetljive strateške sposobnosti ne gradi pred televizijskim kamerama.

U složenim sigurnosnim kalkulacijama aerodrom Abu al-Duhur mogao je odigrati ulogu otkrivene izviđačke lokacije koja je na sebe privukla neprijateljski udar.

Istodobno je sam napad mogao biti iskorišten za izravnu procjenu ponašanja izraelskih borbenih zrakoplova: njihovih pravaca približavanja, obrazaca elektroničkog djelovanja i praznina u radarskoj pokrivenosti područja između turske granice i sirijske obale.

Dok je neprijatelj trošio projektile na stari beton, stvarne čelične baze, zaštićeni tuneli, zapovjedna središta i sustavi protuzračne obrane mogli su se graditi na drugim lokacijama, daleko od sredstava zračnog i satelitskog nadzora.

Sigurnosna koordinacija Ankare i Damaska ne pokazuje snagu pred kamerama.

Ona u pozadini uspostavlja novu stvarnost na terenu i gradi stvarni obrambeni štit, pripremljen za ono što dolazi, bez žurbe i emotivnog srljanja.

Ne nasjeda se na medijske provokacije niti se odgovara mlakim priopćenjima osude.

Ovakve bitke vode se upravljanjem rizicima i uvlačenjem neprijatelja u iluziju da ima potpunu kontrolu.

Neka ispaljuju svoje projektile i slave navodna postignuća.

Kada karta bude dovršena i uklone se oznake tajnosti, možda će prekasno shvatiti da su udarali u prazninu te da je geografska stvarnost već oblikovana u korist vlasnika zemlje i snažne središnje države.

Ono što se gradi u sjeni i priprema radi zaštite sirijskog zračnog prostora i regionalnih obrambenih sposobnosti pokazat će svoje učinke na terenu prije nego što neprijatelj shvati gdje je obmanut.

Neka slave uništavanje praznih pista koliko god žele.

Stvarne karte ne crtaju se priopćenjima, nego čvrstom kontrolom terena i spremnošću koja se pokazuje u trenutku koji odaberu oni koji je grade.

Vrijeme će pokazati. Tko god misli da Turska napušta svoje saveznike ili uzmiče pred provokacijama, sljedeću će lekciju naučiti na terenu, čvrstim jezikom koji se ne zaboravlja.