Iran je u Siriji gradio milicije, Turska gradi državu: Zašto Izrael reagira drukčije

Iran je više od desetljeća u Siriji bio prisutan sa svojim oružjem, zapovjednicima i povezanim milicijama.

Izrael je bombardirao iranske položaje, skladišta i konvoje, ali ta prisutnost nije izazvala jednaku stratešku uzbunu kakvu danas izaziva mogućnost trajnijeg turskog vojnog raspoređivanja.

Dovoljan je bio posjet turskog vojnog izaslanstva bazi na sjeveru Sirije da izraelski politički i sigurnosni vrh otvoreno upozori Ankaru.

U tome se nalazi prividni paradoks.

„Islamski“ Iran godinama je u Siriji raspoređivao oružje i frakcije, dok „sekularna“ Turska izaziva izraelsku uzbunu već samim posjetom udaljenoj bazi.

Izrael, međutim, protivnike ne procjenjuje prema njihovoj retorici, nego prema odnosu snaga koji mogu stvoriti na terenu.

Dva potpuno različita modela utjecaja

Iranski model počivao je na ovisnom režimu, stranim milicijama i paralelnim vojnim strukturama. Teheran je preko njih održavao koridor prema Libanonu i širio regionalni utjecaj, ali nije stvarao snažnu Siriju.

Takav sustav najbolje je funkcionirao dok su državne institucije bile slabe, vojska iscrpljena, a teritorij podijeljen.

Izrael je iransku mrežu smatrao prijetnjom, ali prijetnjom kojom je znao upravljati. Zapovjednike, skladišta i konvoje mogao je pratiti i napadati bez ulaska u rat sa snažnom državom.

Turska dolazi s drukčijim interesom. Njoj ne odgovara trajno podijeljena Sirija koja uz njezinu granicu proizvodi nestabilnost, terorizam i nove izbjegličke valove. Ankara zato podupire obnovu središnje vlasti, regularne vojske i državnih institucija.

Razlika je jednostavna. Iran je iz slabosti Sirije izvlačio vlastitu moć, dok Turska svoju moć pokušava pretvoriti u obnovu Sirije.

Izrael zna kako napasti miliciju, skladište ili konvoj. Mnogo mu je teže zaustaviti državu s desecima milijuna stanovnika, obnovljenom vojskom i potporom susjedne regionalne sile.

Iran je u Siriju mogao dovesti nove borce. Turska može pomoći izgraditi novu Siriju.

Izrael napada ono što bi Sirija mogla postati

Sirija danas još nema moderno ratno zrakoplovstvo ni protuzračnu obranu koja može osporiti izraelsku nadmoć. Izrael ipak ne promatra samo sadašnje stanje, nego pokušava spriječiti razvoj budućih sposobnosti.

Zato bombardiranje piste nakon iskazanog turskog interesa za bazu nije bilo samo odgovor na neposrednu prijetnju. Na toj pisti možda nije bilo ničega što bi u tom trenutku moglo ugroziti Izrael.

Gađana je mogućnost da ondje sutra budu obučavane sirijske snage, raspoređeni turski sustavi ili razvijena obrana koja bi ograničila slobodu djelovanja izraelskog zrakoplovstva.

Turska je susjedna država sa snažnom vojskom, razvijenom obrambenom industrijom, modernim zrakoplovstvom, bespilotnim sustavima i velikom logističkom dubinom. Može obučavati regularnu vojsku, obnavljati infrastrukturu i povezivati Siriju s regionalnim tržištima.

Zato Izrael njezino učvršćivanje ne promatra samo kao dolazak još jednog stranog aktera, nego kao mogućnost nastanka potpuno drukčije Sirije.

Stvarni sukob, ali i preklapanje interesa

Iran i Izrael jesu protivnici. Njihove snage i povezane skupine međusobno su se sukobljavale, a Izrael je godinama napadao iranske ciljeve.

Međutim, taj sukob nije jednostavna borba dobra protiv zla, nego borba za regionalni utjecaj u kojoj je Sirija postala bojno polje, a ne ravnopravan saveznik.

Iran je širio svoju moć preko režima, milicija i koridora prema Libanonu. Izrael je tu prisutnost koristio kao opravdanje za udare kojima je dodatno uništavao sirijske vojne sposobnosti.

Nije potreban tajni dogovor da bi dvije suprotstavljene strane imale korist od istog stanja. Iran je dobio prostor za širenje svojih milicija, a Izrael opravdanje za neprekidne napade i očuvanje vojne nadmoći. Cijenu je plaćala Sirija.

Sličan obrazac pojavio se u Iraku. Američka invazija srušila je državni poredak i otvorila prostor za golemo širenje iranskog utjecaja. Washington i Teheran nisu bili klasični saveznici, ali su njihove politike proizvele isti rezultat: slabu državu i jačanje paradržavnih struktura.

U Jemenu su Huti, uz iransku potporu, postali sila koja ugrožava stabilnost Arapskog poluotoka i pomorski promet kroz Crveno more.

To ne dokazuje postojanje jedinstvenog iransko izraelskog ili iransko američkog plana. Pokazuje da nominalni protivnici mogu imati različite ciljeve, a ipak zajednički profitirati od slabosti istih arapskih država.

Turska mijenja jednadžbu

Izraelu odgovara Sirija podijeljena između milicija, stranih baza i suprotstavljenih interesnih zona. Takvu je zemlju lakše nadzirati, bombardirati i prisiljavati na ustupke.

Jedinstvena Sirija pod jednom vladom, s vojskom koju obučava Turska i infrastrukturom zaštićenom turskim sposobnostima, bila bi sasvim drukčiji protivnik.

Izraelska nervoza zato nije izazvana onime što Turska danas ima u jednoj sirijskoj bazi, nego onime što bi njezin utjecaj mogao proizvesti za pet ili deset godina.

Povijesna poveznica sa Salahudinom

Povijesna usporedba može se povući samo u strateškom smislu, bez poistovjećivanja današnjih država i političara s okolnostima iz 12. stoljeća.

Salahudin nije započeo konačnim napadom. Najprije je povezivao rascjepkani prostor, jačao institucije i uklanjao podjele koje su protivniku omogućavale nadmoć.

Jeruzalem nije oslobodio jednom impulzivnom akcijom, nego tek nakon što je politički povezao Egipat i Siriju te promijenio širi odnos snaga.

U tome se nalazi poveznica s današnjom razlikom između iranskog i turskog pristupa.

Iranski model razvijao se preko paralelnih struktura i podijeljenih centara moći. Turski model pokušava obnoviti institucije, povezati državni prostor i stvoriti stratešku dubinu.

To ne znači da je povijesni ishod unaprijed određen. Pouka je ipak ista: trajna promjena ne nastaje gomilanjem milicija, nego stvaranjem poretka sposobnog promijeniti odnos snaga.

Iran je Izraelu predstavljao protivnika unutar poznatih pravila sukoba. Turska bi preko obnovljene i jedinstvene Sirije mogla promijeniti sama pravila.

U tome je cijela razlika.