Napad na Abu al-Duhur: Izrael ne bombardira današnju Siriju, nego vojsku koja bi mogla nastati sutra

Samo nekoliko sati nakon informacija da je tursko vojno izaslanstvo posjetilo vojni aerodrom Abu al-Duhur u pokrajini Idlib kako bi procijenilo njegovo stanje i mogućnosti obnove, uslijedio je izraelski napad.

Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da je riječ o još jednom udaru na ostatke sirijske vojne infrastrukture. Međutim, pravi značaj ovog napada krije se u onome što bi Abu al-Duhur mogao postati u budućnosti.

Izrael ondje nije gađao snažno sirijsko ratno zrakoplovstvo. Takva sila danas praktički ne postoji. Sirija raspolaže vrlo ograničenim brojem operativnih zrakoplova, njezina protuzračna obrana ozbiljno je oslabljena, a vojska se tek nalazi u početnoj fazi obnove.

Zato meta nisu bili samo postojeći kapaciteti. Meta je bila mogućnost njihova ponovnog stvaranja.

Izrael pokušava zaustaviti obnovu prije nego što ona započne

Današnja Sirija ne predstavlja neposrednu stratešku zračnu prijetnju Izraelu. Iza sebe ima dug i razoran rat, oslabljene institucije, uništenu infrastrukturu i vojsku koja se još reorganizira.

Upravo takvo stanje Izraelu pruža idealan vremenski prostor za nametanje vlastitih crvenih linija. Dok Sirija nema obnovljene aerodrome, suvremene radare, snažnu protuzračnu obranu ni stabilno ratno zrakoplovstvo, cijena izraelskih napada ostaje relativno niska.

Ali što će se dogoditi ako se taj vremenski prostor zatvori?

Što će se dogoditi ako Damask u sljedećim godinama izgradi jedinstvenu središnju vojsku, obuči nove pilote, obnovi vojne aerodrome i uspostavi mrežu radara, dronova, protuzračnih sustava i suvremenog naoružanja?

A što ako se sve to počne razvijati uz vojnu, tehnološku i industrijsku suradnju s Turskom?

U takvoj situaciji nijedan budući izraelski napad na Siriju više ne bi izgledao kao danas. Rizik bi bio veći, sloboda djelovanja izraelskog zrakoplovstva manja, a politička i vojna cijena udara znatno viša.

Turska komponenta mijenja izraelske procjene

Mogući turski doprinos obnovi sirijske vojne infrastrukture za Izrael nije običan program bilateralne suradnje. Ankara posjeduje razvijenu obrambenu industriju, snažne bespilotne sustave, iskustvo u modernizaciji vojske i kapacitete za obuku novih sirijskih snaga.

Zbog toga izraelska strana eventualno stvaranje novog sirijskog ratnog zrakoplovstva uz tursku potporu ne mora promatrati kao „prirodan vojni razvoj“ susjedne države. Iz izraelske perspektive riječ je o strateškoj promjeni koja bi dugoročno mogla ograničiti dosadašnju slobodu djelovanja nad Sirijom.

Napad na Abu al-Duhur zato šalje jasnu poruku: Izrael želi djelovati prije nego što obnova sirijskih vojnih kapaciteta dobije ozbiljan zamah.

Prije nego što se obnove aerodromi.

Prije nego što se obuče novi piloti.

Prije nego što nastane učinkovit sustav protuzračne obrane.

I prije nego što vojna suradnja Damaska i Ankare postane dovoljno razvijena da promijeni ravnotežu snaga.

Dvije teze koje napad dovodi u pitanje

Napad istodobno slabi dvije tvrdnje koje se ponavljaju od pada režima Bashara al-Assada.

Prva je da je predsjednik Ahmed al-Šaraa navodno „izraelski čovjek“. Da Izrael novo sirijsko vodstvo doživljava kao pouzdanog partnera, teško bi bilo objasniti sustavne napade na infrastrukturu potrebnu za obnovu njegove vojske.

Druga je tvrdnja da Turska svojim djelovanjem u Siriji radi u korist Izraela. Ako izraelski napad dolazi neposredno nakon informacija o turskom interesu za obnovu aerodroma, onda je očito da izraelski sigurnosni krugovi takvu suradnju ne promatraju kao prednost, nego kao potencijalnu prijetnju.

Zašto Damask želi sigurnosni sporazum?

Iz istog razloga može se razumjeti zašto sirijsko vodstvo ustrajava na sigurnosnom sporazumu s Izraelom.

Damasku je potrebno vrijeme. Sirijska država mora obnoviti institucije, gospodarstvo i vojsku prije nego što bude sposobna ravnopravnije štititi vlastiti teritorij i zračni prostor. Sigurnosni sporazum zato ne mora značiti političko približavanje Izraelu, nego pokušaj zaustavljanja napada i kupovanja vremena za unutarnju konsolidaciju.

Izrael, s druge strane, upravo to vrijeme želi iskoristiti kako bi ograničio domet buduće sirijske obnove.

Napad otkriva izraelsku stratešku dilemu

Najveći paradoks napada na Abu al-Duhur jest u tome što on istodobno demonstrira izraelsku vojnu nadmoć i otkriva izraelsku zabrinutost.

Izrael danas ne strahuje od nekoliko preostalih sirijskih zrakoplova. Strahuje od procesa koji bi mogao započeti njihovom obnovom.

Ne bombardira samo ono što Sirija danas posjeduje, nego ono što bi mogla izgraditi za pet ili deset godina: centraliziranu vojsku, obnovljeno ratno zrakoplovstvo, učinkovitiju protuzračnu obranu i strateško partnerstvo s Turskom.

Zbog toga napad na Abu al-Duhur nije samo još jedan udar na vojni aerodrom. To je preventivna poruka usmjerena prema budućoj Siriji.

Izrael pokušava sačuvati današnji odnos snaga prije nego što njegova promjena postane nepovratna.